-
Navik on živi, ki zgine pošteno –oduvijek sam voljela taj stih Frana Krste Frankopana. Ja i cijela nacija, doduše.
-
Milanoviću je na EUključenju svaka bila na mjestu (ajde, napokon smo ga svi razumjeli i napokon mu se nije omakla Špičkovina, ili King Kong, ili savjet ženama SDP-a da ‘budu lukavije pa će birači zaboraviti da su žene’?!). Cijelo vrijeme sam strepila da će nešto blebnut’, onako kako samo on to zna, ali ovaj put sam bila u krivu.
-
Što je to s muškarcima danas? Gdje su nestali pravi heroji? Zašto je najčešći scenarij takav da onaj koji te jednom oduševljavao na kraju ispadne beskrvni i beskarakterni papak?
-
Buljila sam u grad s 13 kata mog visokog zamka i razmišljala o prosvjedima prosvjetara kad me prenula vijest: Nobelovu nagradu za mir dobila je Europska Unija. Pomislih kako sam očito pregorjela od umora pa počinjem halucinirati…
-
Meni uopće nije jasno kak’ dvije države 22 godine ne mogu riješiti jedan problem. 22 godine slušamo štoriju o toj nesretnoj Ljubljanskoj banci. 22 fakin godine…
-
Meni je Zoki uvijek bio seksi. Dobro, ne baš onako seksi da padam u nesvijest, ali seksi. Zgodan, prodornog pogleda i odlučnog garda, odavao je dojam čovjeka koji zna što želi i zna kako to dobiti. Još su mu PR-ovci tih predizbornih mjeseci uspješno ispeglali nastup, pa je ona ogromna prepotencija svedena na samouvjerenost s potrebnom notom topline.