Ivica Antunović

Grupu ESC Life možda bi bilo najjednostavnije objasniti kao onu kojoj glazba nije sredstvo, već cilj. Pa kad taj koncept ‘grupno-duševne terepije’ izrodi ozbiljan, ali neopterećeni, autorski rad onda se dobije taj zanimljiv oblik eskapističkog rock benda koji je oko sebe izgradio auru koja njegove članove brani od loših vanjskih utjecaja bilo koje vrste. Koliko su tendenciozni i pretenciozni, toliko istovremeno i nisu. Kako god se okrene, uspjeli su svoju formulu svesti na ono osnovno pitanje: ‘Sviđa li vam se njihova glazba ili ne?’ koje je potpuno oslobođeno svih ostalih ‘primjesa i sastojaka’.

Ivica Antunović – Naranča , Elvis Šimunić, Ante Ljubičić, Sanjin Anić, glazbenici iz dva upokojena (Hemendex i Man Zero) i dva aktivna benda (St!llness i Umor) oformili su u jesen 2013. bend ESC Life – svojevrsni indie eskapizam za svu četvoricu, gledajući po zvuku, stilovima i ugođaju.

Album „Stablo“ nije slučajnost i nije produkcijski namještena priča, to je uistinu album na kojem je Nina Romić zajedno s basistom Ivicom Antunovićem, klaviristom, klavijaturistom i harmonikašem Fredericom Lanzom i bubnjarem Petrom Cvahtom srasla u jedno čvrsto i razgranato glazbeno tijelo koje se ovisno o potrebi lagano ziba na lahoru ili se snažno njiše i savija. U ponedjeljak je u MM Centru u dvorištu zagrebačkog SC-a to i uživo, organski dokazano u pretrpanoj dvoranici u kojoj se sjedilo i na podu gotovo pred Ninim nogama.

‘Stablo’ kao da crpi ono najbolje iz davno minulih vudstokovskih vremena, podsjećajući čaš na opojno psihodelično melodiziranje Mamas & Papas i Jefferson Airplanea, a čas na intimističko uranjanje u nutrinu po uzoru na Joni Mitchell, a opet sve to kao da je snimano u duhu onog trenutka kad su Karlo Metikoš, Josipa Lisac i Ivica Krajač stvarali ‘Dnevnik jedne ljubavi’.