11. AudioArt u pulskom Rojcu – u borbi protiv forme koja iziskuje manjak slobode

Jedanaesto izdanje Audioarta – festivala eksperimentalne i improvizacijske glazbe, koje se održalo 28. i 29. kolovoza u pulskom Društvenom centru Rojc – poslužilo je kao očigledan pokazatelj da su hrvatski glazbenici gladni i željni istraživanja svojih, ali i tuđih mogućnosti u vremenu u kojem sama individualna egzistencija predstavlja svojevrsni napor.

11. Audioart u pulskom Rojcu (Foto: Dejan Štifanić)

Priča o koronavirusu obojana neizvjesnošću mnoge je bacala u vode pesimizma kako netom nakon ulaska u lockdown, tako i prilikom izlaska iz istog. Nije se znalo hoće li ljeto u formatu u kakvom ga inače znamo uopće biti u planu, a kamoli izvedivo. Nezaobilazan faktor ljeta jest upravo obilaženje koncerata, festivala, filmskih projekcija, i u biti svega što se može svrstati pod ‘javna okupljanja’. Međutim, onda kad su nam ljetni mjeseci već polako bili za vratom – dolazi do neočekivanog obrata i mnogima (uključujući i mene) život prestaje biti personalizirana, bezizlazna noćna mora. Javna okupljanja su dozvoljena uz poštivanje mjera predostrožnosti, a lopta se polako počela kotrljati… naravno (i nažalost), ta lopta negdje mora stati, za gore potpisanog autora, sasvim prigodno i u stilu – zaustavila se na ovogodišnjem ‘rasprodanom’ izdanju Audioarta.

11. Audioart u pulskom Rojcu (Foto: Dejan Štifanić)

Pulski je Rojc i ovoga ljeta otvorio svoje dvorište i ugostio nekoliko prvoklasnih bendova i kantautora. Mjesec srpanj obilježili su Let 3, dok su u kolovozu do Pule došli Sara Renar i Klinika Denisa Kataneca, kao i riječki Jonathan. Dojma sam kako je publici ovaj setup već poznat; klasičan rock instrumentarij uz pokoji izuzetak (odnosno dodatak) koji bogati zvuk u elektronskom pravcu, stoga se Audioart, kao finale pred mogući drugi lockdown o kojem slušamo već neko vrijeme, pokazao kao sasvim esencijalan faktor, onaj prijeko potrebni litmus test koji suptilno testira publiku i provjerava je li ona ‘kod kuće’ samo i isključivo unutar gabarita reciklirane pop forme ili ipak postoji neka glad za uopće doživljavanjem glazbe iz nekog drugog, nepoznatog kuta.

Ovogodišnji Audioart otvorio je ženski kolektiv Ljubavnice s umjetničkom instalacijom u Dnevnom boravku Rojca koja, kako same kažu „pokreće, transformira i nastaje svaki put iznova u kombinaciji tisuću kombinacija”. „Ljubavnice” su Tamara Bilankov, Hrvoslava Brkušić, Stella Leboš, Luana Lojić, Ivana Pipal i Ana Vuzdarić.

11. Audioart u pulskom Rojcu (Foto: Dejan Štifanić)

Dvodnevnom je festivalu prethodila trodnevna umjetnička rezidencija CRI Orchestra, u sklopu koje se održala soundpainting radionica pod dirigentskom palicom Nevena Radakovića. Festival je udomaćio domaće umjetnike, glazbenike i skladatelje voljne testiranja vlastitih kreativnih granica kroz live skladateljsku timsku igru nalik ping-pong meču, a energija koja je nastala nadilazila je žanrove, formu, pa čak i ljudsko postojanje. Orkestar (koji je nastupio obje večeri i ujedno predstavljao jedinu konstantu festivala) sastavljen je od aktivnih glazbenika: Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Nenad Kovačić, Maja Rivić, Tena Novak, Mak Murtić, Leo Beslać, Igor Pavlica, Luka Žužić, Vinka Burić, Marco Quarantotto, Alex Brajković, Hrvoje Pelicarić, Marko Grbac Knapić i kao takav podijeljen u četiri djela – već spomenuti klasičan rock instrumentarij, brass sekcija, vokali i elektronika. Kako se cijeli festival prenosio uživo na Radio Rojcu, a bitan dio nastupa orkestra činili su komadi govora političara, filmskih dijaloga i monologa (Fountainhead, Maratonci trče počasni krug, Crni bombarder, govor Tita) kao i čitanje literature i reprodukcija raznih zvukova (cvrčci snimljeni na Brionima, bicikle iz radionice bicikala u Društvenom centru Maniffature Knoss, zvukovi oko tvrđava) – nisam se mogao oteti dojmu da prisustvujem živom stvaranju jedne free-form radio drame koja toj slobodi, slobodi koja je cijelo vrijeme bila prisutna u zraku daje još jednu dodatnu dimenziju i time produbljuje njen značaj obzirom na kontekst vremena u kojem se nalazimo. Orkestrom je dirigirao Neven Radaković, a njegovo je vodstvo samo usmjerilo tu energiju koja se osjećala među glazbenicima gladnih eksperimentiranja, kopanja i traženja. Dodatni eksperimentalni izlet ove godine festival je doživio stvaranjem manjih, ad hoc formacija, tako da su članovi orkestra imali priliku istraživati i u manjim grupama; a svaka od njih je nosila svoju osebujnu energiju i tvorila svoj vlastiti put kroz glazbeni set koji ne poznaje okvire klasične glazbene forme.

11. Audioart u pulskom Rojcu (Foto: Dejan Štifanić)

Kod sumiranja dojmova rekao bih da je ovogodišnji lineup festivala sačinjen od umjetnika kojima je glazba sve – pitanje života i smrti na koje se jednostavno odgovara stvaranjem. Raznolikost se, naravno, osjetila u trenutku stvaranja i eksperimentiranja uživo – ali ona je isto tako evidentna i po drugim projektima koji krase umjetničke identitete ljudi koji naprosto žive zvuk. Mimika, Truth ≠ Tribe, nemanja, East Rodeo, Haustor, Film i Antenat samo su djelić tonskog kozmosa u kojem se utapaju ljudi sličnih pogleda, ali različitih putova i perspektiva. U konačnici – jedanaesti Audioart, koji s puno strasti i ljubavi od početka osmišljava Alen Sinkauz – nosi poruku o rigidnom konceptu forme koja je ubila duh istinske, srčane i beskompromisne glazbe. Ako postoji ijedan iskreni, istinski zaključak ovogodišnjeg izdanja festivala, onda bi se on lako mogao sažeti u idućoj rečenici: forma koja iziskuje manjak slobode – to je pandemija koja traje od pamtivijeka.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X