‘The Assistant’ – podcijenjena #MeToo drama inspirirana seksualnim skandalom Harveya Weinsteina

‘The Assistant’ (2019) je (prva) drama australske redateljice Kitty Green koja se bavi temom seksualnog nasilja i uznemiravanja, spolnom diskriminacijom i mobbingom na radnom mjestu.

‘The Assistant’

Kitty Green je dosad režirala samo dokumentarne filmove, a s filmom „The Assistant“ dokazala je da se jednako dobro snalazi i u žanru igranog filma te da su problemi koje ovaj film obrađuje itekako stvarni i aktualni (iako je riječ o fikcionalnom uratku). „The Assistant“ je premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Tellurideu krajem 2019. godine, a tijekom 2020. godine prikazivan je i na Sundanceu, Filmskom festivalu u Torontu i na Berlinaleu. Na Filmskom festivalu u Heartlandu pak je osvojio posebnu nagradu „Truly Moving Picture Award“, posvećenu ‘dojmljivim, potresnim i utjecajnim filmovima koji predstavljaju više od dobre zabave’ (filmovi koji nisu samo zabavni za gledanje, već progovaraju o aktualnim društvenim problemima; subverzivni filmovi). Film je kod publike nažalost prošao nezapaženo, ali ga je pozitivno ocijenilo čak 91% filmskih kritičara na internetskom portalu posvećenom filmskim recenzijama Rotten Tomatoes.

U središtu radnje filma je Jane (Julia Garner), nova asistentica poznatog i moćnog filmskog producenta (koji podsjeća na ozloglašenog holivudskog producenta i osuđenog seksualnog prijestupnika Harveya Weinsteina,). Nedavno je diplomirala i bila odabrana među stotinama kandidata za ovaj nimalo lagan posao, a sanja o tome da i sama postane producentica. U filmu je prikazan jedan njezin tipični radni dan, koji počinje rano ujutro, a završava kasno navečer i ispunjen je nizom monotonih i često ponižavajućih uredskih zadataka. Green je to nastojala što realističnije prikazati, bez senzacionalizma, pa je tako u istom tonu i na isti način prikazana Jane dok fotokopira i skenira dokumente, naručuje hranu, dogovara poslovna putovanja, kao i kad čisti kauč svog šefa od onog što iz konteksta možemo pretpostaviti da su tjelesne izlučevine (aluzija na Weinsteinov casting couch). Rad u filmskoj industriji sam po sebi je izrazito stresan, a dodatno ga pogoršava njezin zahtjevni šef, koji je uz to i zlostavljač i seksualni predator. Ni u jednom trenutku u filmu ga ne vidimo u fizičkom obliku (Jane s njim komunicira samo preko telefona ili e-maila), ali se njegova zastrašujuća prisutnost itekako osjeća. Nakon što njen šef zaposli novu asistenticu (lijepu, neiskusnu i neprimjerenu mladu djevojku), zabrinuta Jane odluči ga prijaviti ljudskim resursima.

Jane radi u uredu s još dva asistenta, koji ju ne prihvaćaju u svoj ‘klub muškaraca’, što njezinu poziciju čini još usamljenijom. Redateljica je kroz njihov odnos i kroz razlike u njihovim poslovnim zadacima nastojala pokazati kako se na žene danas još uvijek gleda kao na ‘uredske kućanice’. Jane za razliku od svojih muških kolega (koji su na istoj ili sličnoj poziciji) i unatoč tome što je diplomirala na prestižnom sveučilištu, mora čistiti ured, kuhati kavu, rješavati osobne probleme svog šefa, pa čak i paziti njegovu djecu.

Iako su prevladavajuće teme u filmu banalnost zla i monotonija, „The Assistant“ je sve samo ne monoton i dosadan film. Lice sjajne mlade glumice Julije Garner toliko je ekspresivno da imate osjećaj da bi se kamera na njemu mogla zadržati beskrajno dugo i da vam ne bi dosadilo. Dijalog je sveden na minimum, a o unutarnjem stanju junakinje doznajemo ne iz njezinih riječi, već iz niza sitnih, sugestivnih detalja (iz pogleda, tjelesnog govora, držanja, reakcija drugih likova na nju…). Filmskom slikom dominiraju sivi, plavi i pastelni tonovi, čineći atmosferu izrazito sumornom. Korištenjem fluorescentnog osvjetljenja nastojao se stvoriti klaustrofobičan ugođaj kojim se na simbolički način pokazuje kako se Jane nalazi pod konstantni pritiskom. Izvanprizorna glazba (skladateljice Tamar-kali) se pojavljuje samo na početku i na kraju filma (kad Jane dolazi u ured i izlazi iz njega), uokvirujući na taj način glavnu radnju. ‘Glazbenu’ pozadinu filma stoga uglavnom čine raznovrsni zvukovi i šumovi koji dolaze iz ureda (zujanje svjetla, zvuk aparata za kavu, brujanje klime, itd.). Takav asketski filmski izričaj doprinosi gotovo dokumentarnom realizmu, što poruku filma još snažnijom. Nedostatak govora i glazbe odražava tzv. ‘kulturu tišine’ koju njeguju zaposlenici.

Pripreme za film obuhvaćale su intervjue s velikim brojem ljudi koji rade u filmskoj industriji. Green navodi kako ju je šokiralo koliko su njihova negativna iskustva zapravo slična (kao da svi govore o jednoj osobi ili jednoj produkcijskoj kući). Iako se naslušala nevjerojatnih, ludih priča o dekadentnim tulumima na jahtama, u Cannesu, i sl., za film je odabrala one s kojima se najveći broj žena koje se nalaze u poziciji (ne)moći sličnoj Janeinoj, može poistovjetiti.

Iako se film prvenstveno bavi spolnom diskriminacijom i seksualnim uznemiravanjem žena, s likom Jane mogu se poistovjetiti i mnogi muškarci, pogotovo oni mlađi ili oni niže na hijerarhijskoj ljestvici. Jane njezin šef ne zlostavlja u seksualnom smislu (jer prema riječima predstavnika ljudskih resursa, ‘nije njegov tip’), ali ju konstantno omalovažava i psihički maltretira, što na svom radnom mjestu nažalost proživljavaju mnogi, bez obzira na spol. U filmu je osim toga, na sjajan način prikazana ta dinamika moći, odnosno zašto ljudi u sličnoj poziciji unatoč svemu ostaju na takvom poslu i zašto u određenim situacijama ‘pristaju’ na šutnju. Redateljica nas ne navodi da osuđujemo postupke glavne junakinje ili drugih likova u filmu, štoviše, nastoji nam pokazati kako stvari nisu crno-bijele i jednostavne kao što se na prvu čine. Radnja filma smještena je u vrijeme prije Twittera, kada se o problemu seksualnog nasilja od strane ljudi na poziciji moći nije moglo javno raspravljati, pa je redateljici cilj bio prekinuti tu šutnju. Filmom je nastojala poručiti i to da za navedene probleme nije odgovorna samo nekolicina loših bijelih muškaraca na poziciji moći, poput Weinsteina, već čitav sistem koji takvu raspodjelu moći omogućava.

Ocjena: 7/10

(3311 Productions, Bellmer Pictures, Cinereach, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X