Back in the days The Darkness je bio velika rock’ n’ roll senzacija. Početkom novog desetljeća tradicionalno revidiramo pravila prošlog, raskopavamo stare stećke i krčimo nove putove po kojima ćemo se početkom novog desetljeća opet posrati.
Maye su rekle da je vrijeme ciklično i očito su bile u pravu. Ciklično vrijeme, te nam je 2003. godine poklonilo The Darkness. The Darkness je izgledao kao izbačen iz filma „This is Spinal Tap“. The Darkness je te 2003. sa svojim prvijencem „Permission to Land“ u život vratio sve narikače koje su tugovale za Thin Lizzyem, Zeppelinima ali i Cheap Trickom, Cinderellom ili Poisonom. Album im je tad producirao Roy Thomas Baker koji je, budi rečeno, producirao i Queen, Journey i Devo. Zaredale su se i nagrade; 2003. najbolji album prema Kerrangu!, 2004. najbolji bend prema Kerrangu!, BRIT Award za najbolji album, platinasti u Europi, bla, bla, bla…Glam metal je opet bio na vrhu, a kako kaže Mickey Rourke u Wrestleru; na vidiku nije bilo Nirvane koja će sjebati legendu.
No umjesto Nirvane legenda se sjebala sama. 2005. izdan je novi album „One Way Ticket to Hell… and Back“ koji je za cilj imao održavati bend na respiratornom aparatu iako je, doduše, imao dva dobra singla („Is It Just Me“ i „One Way Ticket To Hell…and Back“). Čitav produkcijska mašinerija novi je album posvetila Americi koja se još u Seattleu oprostila sa Sunset Boulevardom, a Justin Hawkins se nekako baš u to vrijeme počeo trpati heroinom. Bend kakav smo poznavali 2006. se raspao.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=lEhgNW-l2Ys[/youtube]
Nakon što je Justin Hawkins u ožujku prošle godine najavio okupljanje originalne postave kazavši „kako će bend stečeno iskustvo usmjeriti u svoju glazbu“ bio sam skeptičan. Znate i sami da takve rečenice u pravilu uvijek donose gomilu govana i promjena. U jednom trenutku svirate hard noisy rock, u drugom “nakon stečenog iskustva” uvedete klavijature i postanete Kanađanin. „Hot Cakes“ nakon dugo, dugo vremena u prvi plan gura gitare. Hawkins više nema kastrirajući vokal, ali s druge strane nije ga imao ni na drugom albumu. Nakon što se oslobodite stresa klavijatura, album je manje više predvidljiv i donosi karakteristični četrdeset minutni rokenrol galop.
Nakon što su ‘kolekcionirali’ milijune pjesama, više nemaju toliko garažnog surrounda kao na „Permission to Land“, dapače album je preproduciran. Ako su prvim albumom hvatali Motley Crue, sada pokušavaju uhvatiti Queen. Tri najavljena naslovna singla ne donose uzbuđenje poput „Get Your Hands off My Woman“ ili „I Believe in a Thing Called Love“ no imaju neku njihovu smislenu naraciju od povlačenja Zeppelinovog „Communication Breakdowna“ na „Every Inch of You“ do kombinacije Queena i Poisona na „Everybody Have a Good Time“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=wAQhHSw6KFk[/youtube]
Čitav moral ovog albuma obučen je u Hawkinsov triko i motivi ne odstupaju od onog na što su nas navikli. Još uvijek tu ima falusa, droge, alkohola, ekscesa i dobre zajebancije, no ovog puta svi su ti motivi osmišljeni u veeeelikom privatnom produkcijskom studiju Dana Hawkinsa na milijunskom imanju u Suffolku nakon godina kreativnog počivanja. The Darkness je tim vremenom izgubio visinu, glamur i mit.
Ovo je prvo poglavlje njihovog povratka i kao na početku svakog nastavka s radnjom treba nastaviti tamo gdje se je stalo. Novim albumom morat će se boriti protiv pet godina tišine, a ja se bojim da nije dovoljno glasan.
Ocjena: 6/10
(Canary Dwarf, 2012.)