Najnoviji svjetski filmski hit ‘The Hunger Games’ postao je to i prije svog velikog vikend-otvaranja u američkim kinima. Interes javnosti za film povećavao se iz dana u dan – fanovi hvaljenje serije knjiga Suzanne Collins po kojima se film snima postali su potencijalna fan baza za film već u startu, a marketing oko filma bio je toliko intenzivan da je jednostavno bilo teško ne predvidjeti mu uspjeh.
Lawrence je, istina, četiri godine starija od lika kojeg tumači, no ne znam zašto se to pitanje povlačilo po medijima tijekom produkcije filma, jer kada je to zapravo bila mjerodavna stvar, s obzirom da su srednjoškolce znali glumiti i ljudi u svojim ranim tridesetima? Ono što ovakvim likovima treba i ono što im redovito nedostaje je višedimenzionalnost. Rijetko se u ovakvim žanrovima pristupa dobrim glumcima i od njih izvuče nešto konkretno, opipljivo i životno, no Jennifer Lawrence uspjela je svemu spomenutome. Upoznali ste ju, pretpostavljam, u odličnom “Winter’s Bone”, koji joj je priskrbio i nominaciju za Oscara, a jednako snažan performans daje i u “The Hunger Games”. Osim što je prekrasna, utjelovljuje ogromnu snagu i hrabrost, ali i tugu, strah i melankoliju i tu je, uz gore spomenuto postavljanje same priče, film najviše profitirao. Do mjere da ne bi bilo pretjerano reći da nosi veći dio filma, jer je toliko hipnotizirajuća u svom nastupu da vas doslovce ometa u primjećivanju svih očitih mana filma. Ono što ju izdvaja od primjerice lika Belle serijala “Twilight” je ne samo ženstvenost kojom zrači djevojka koja bi na papiru trebala privuči nekoliko frajera oko sebe i nepodložnost svom/nekom muškarcu, nego i velika ozbiljnost u kreiranju vlastite sudbine. Imamo dakle i odličnu glumicu.
Problemi međutim nisu izostali, a odnose se uglavnom na razradu cijele ideje na velikom ekranu. Ideja za knjigu nastala je vrlo neobično. Mit o Tezeju i Monitauru neko vrijeme se vrtio po glavi Collinsove, no u jednom trenutku umorno je vrtjela programe na televiziji i na jednome vidjela površan reality show, gdje se ljudi ponižavaju, vrijeđaju, natječu, plaču… (ukratko rečeno – degradiraju se u svakom raspoloživom smislu) pred milijunskim auditorijem koji očito u tome pronalazi neko zadovoljstvo, a na drugome izvještavanje o ratu u Iraku i stvarnoj borbi za preživljavanjem. Teme su joj se čudno složile u kontekst, tekst se počeo slagati sam od sebe i znala je da je to nešto o čemu mora pisati. Kao kontrast svakodnevici okruga, njihovoj teškoj borbi za preživljavanjem i sivilu života u filmu se pojavljuje Capitol, kičasto, raskošno mjesto gdje je sve pretjerano – od kostima do karaktera. Katniss i Peeta dobiju priliku okusiti na trenutak svu raskoš i izobilje Capitola, no cijena koja se za to plaća previsoka je. Kao marionete sustava, nije dovoljno riskirati život u izravnom televizijskom prijenosu; moraju zadovoljiti apetite gledateljstva i dozom potrebne dramatike, glamura i stila.
Ono što me prilično smetalo, a počelo je intenzivnije tamo negdje u sredini filma, je konstantno iskakanje svakojakih pitanja kojima se film ne bavi i na koje ne daje jasne odgovore, da ne kažem da su Igre zapravo najmanje zanimljiv dio filma i trenutak gdje film počne padati u svojoj atmosferi. I čak na stranu što “velika” pitanja i od samog početka nametnuti subtekst i preočite reference ostaju potpuno neriješene visjeti u zraku cijelo vrijeme, pa čak i što odnos Katniss i Peete ostaje nedorečen i ne razvije se u nešto uvjerljivo, ali nejasan je odnos prema cijeloj igri i prema sustavu, nameće se nekoliko moralnih pitanja kojima se film ne bavi, a tu je i nekoliko konkretnih situacija koje su nejasne ili nedorečene, ostavljajući gledatelju previše prostora za pretpostavke i nagađanja, koja mogu, a i ne moraju biti točna (majka, sponzori, manipulacija Capitola igrom, ostali natjecatelji…)
U konačnici, zašto te Igre nismo upoznali onakvima kakve one zaista jesu – brutalne i necenzurirane? Nisam siguran da će gledatelj u nekom trenutku osjetiti strah za nekog od junaka, suživjeti se s istim ili mariti za ikoju od umjetno nametnutnih emocija. Sasvim dovoljno vremena je bilo za odgovoriti na sva ta pitanja ili ako već to nije bila opcija, osigurati barem malo mjesta za emocije gledatelja u borbi koja je ni više ni manje nego borba za život, no redatelj Gary Ross (Seabiscuit, Pleasantville) na više se mjesta pokazao kao pogrešan (i preziheraški za ovakvu vrstu filma) izbor, konstantno promašujući pravi ton i atmosferu situacije kad je to postalo najpotrebnije. Scena u kojoj Katniss pokušava impresionirati potencijalne sponzore (ili zapravo bilo koja scena prve polovice filma) intenzivnija je i napetija nego bilo koji trenutak same borbe u areni, na momente stavljene na razinu videoigre. Nadam se samo da je ovo uvod u nešto kompleksnije i čvršće i da će se u nastavcima zagrebati dublje ispod površine u temi koja zaista zaslužuje snažniji i detaljniji elaborat od ponuđenog u prvom dijelu serijala. Potencijala je i više nego dovoljno.
Ocjena: 7/10
(Color Force, Larger Than Life Productions, Lionsgate, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
