Zagrebački indie bend Tidal Pull u petak je ispunio KSET publikom.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2022/10/20221007_tidal_pull_d_lana_nezmah_10.jpg)
Jedan od glazbenih mitova vezanih uz osamdesete u Zagrebu je i onaj prema kojem je čak i koncerte novih bendova znao pratiti troznamenkasti broj ljudi. Nisam dovoljno star da bih o tome posvjedočio iz prve ruke, no zato sa sigurnošću mogu reći da su se tri-četiri desetljeća kasnije stvari bitno izmijenile, i to na gore.
Posljednjih sam godina, naime, nerijetko prisustvovao nastupima bendova čija su debitantska izdanja pratili hvalospjevi kritike i nemala podrška specijaliziranih medija, što im ipak nije bilo dovoljno da bi svirali pred iole popunjenim klubovima. U tom kontekstu, koncert koji je mlada zagrebačka petorka Tidal Pull u petak odsvirala u skoro sasvim ispunjenom KSETU-u bio mi je stvarno ugodno iznenađenje, posebno jer ovdašnja publika i dalje previše često ima neku nejasnu averziju prema sastavima koji svoju glazbu opisuju uz pomoć prefiksa indie.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2022/10/20221007_tidal_pull_d_lana_nezmah_16.jpg)
Samim time, imali su puno toga za opravdati, što su, uz manje nedostatke za koje ih ne možemo pretjerano okriviti, i uspjeli. Prvi od tih nedostataka bio je ne baš najbolji zvuk pa su s moje uobičajene pozicije kraj šanka bas i bubanj dobar dio koncerta bili puno glasniji od svega ostalog. Također, nastup je bio prilično kratak (s nekoliko biseva oko sat vremena), ali ni to im, s obzirom na postojanje od svega godinu dana i samo jedan izdani album (vrlo solidni „Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini“), nije za zamjeriti.
Nastup su otvorili u proširenom sastavu, točnije uz pridruženu trubačicu koja je njihovom zvuku dala jednu novu dimenziju, dimenziju kojoj bi se u budućnosti trebali čim više posvetiti. Taj mi je početak spadao među najbolje dijelove koncerta, zajedno s vrhuncima „Promatranja cvijeća“ kao što su „Dvanaest“, „Galerija“ i pogotovo „Dobro jutro, Jenny Lewis“.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2022/10/20221007_tidal_pull_d_lana_nezmah_18.jpg)
Tidal Pull se, baš poput upokojenih bendova (The) Lesser Men, The Orange Strips ili Benchwarmers, kreću negdje između američke i britanske indie škole, pri čemu ipak uspijevaju ostati dovoljno svoji. Pun pogodak je svakako i odluka gitarističkog tandema Ivan Blažinović/Luka Žgrablić da se skoro sasvim odrekne distorzije, zbog čega su u, primjerice, „Dva do dva“ i već spomenutoj „Dobro jutro, Jenny Lewis“ sinoć zazvučali kao Smithsi na speedu. Treba istaknuti i da su im pjesme po pitanju aranžmana vrlo temeljito razrađene i pune zanimljivih instrumentalnih dionica koje uživo izvode jednako dobro, ako ne i bolje nego na studijskim snimkama.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2022/10/20221007_tidal_pull_d_lana_nezmah_14.jpg)
Imali smo prilike čuti i nekoliko novih stvari koje daju naslutiti kako dosadašnju formulu neće bitno mijenjati, a simpatična je bila i njihova zajebancija na vlastiti račun, točnije na manjak komunikacije s publikom, iskazana i time što je pjevača Vilima Hrasteka u obraćanju okupljenima nerijetko zamjenjivao Blažinović.
Kako to inače biva na hrvatskoj rock sceni, nezahvalno je pa i nemoguće predviđati u kojem će se smjeru razvijati priča o Tidal Pullu. U svakom slučaju, ovaj bi koncert, a i sve što su napravili u proteklih godinu dana, mogao biti početak nečega velikog.