Zagrebački indie bend Tidal Pull u petak je ispunio KSET publikom.
Jedan od glazbenih mitova vezanih uz osamdesete u Zagrebu je i onaj prema kojem je čak i koncerte novih bendova znao pratiti troznamenkasti broj ljudi. Nisam dovoljno star da bih o tome posvjedočio iz prve ruke, no zato sa sigurnošću mogu reći da su se tri-četiri desetljeća kasnije stvari bitno izmijenile, i to na gore.
Posljednjih sam godina, naime, nerijetko prisustvovao nastupima bendova čija su debitantska izdanja pratili hvalospjevi kritike i nemala podrška specijaliziranih medija, što im ipak nije bilo dovoljno da bi svirali pred iole popunjenim klubovima. U tom kontekstu, koncert koji je mlada zagrebačka petorka Tidal Pull u petak odsvirala u skoro sasvim ispunjenom KSETU-u bio mi je stvarno ugodno iznenađenje, posebno jer ovdašnja publika i dalje previše često ima neku nejasnu averziju prema sastavima koji svoju glazbu opisuju uz pomoć prefiksa indie.
Samim time, imali su puno toga za opravdati, što su, uz manje nedostatke za koje ih ne možemo pretjerano okriviti, i uspjeli. Prvi od tih nedostataka bio je ne baš najbolji zvuk pa su s moje uobičajene pozicije kraj šanka bas i bubanj dobar dio koncerta bili puno glasniji od svega ostalog. Također, nastup je bio prilično kratak (s nekoliko biseva oko sat vremena), ali ni to im, s obzirom na postojanje od svega godinu dana i samo jedan izdani album (vrlo solidni „Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini“), nije za zamjeriti.
Nastup su otvorili u proširenom sastavu, točnije uz pridruženu trubačicu koja je njihovom zvuku dala jednu novu dimenziju, dimenziju kojoj bi se u budućnosti trebali čim više posvetiti. Taj mi je početak spadao među najbolje dijelove koncerta, zajedno s vrhuncima „Promatranja cvijeća“ kao što su „Dvanaest“, „Galerija“ i pogotovo „Dobro jutro, Jenny Lewis“.
Tidal Pull se, baš poput upokojenih bendova (The) Lesser Men, The Orange Strips ili Benchwarmers, kreću negdje između američke i britanske indie škole, pri čemu ipak uspijevaju ostati dovoljno svoji. Pun pogodak je svakako i odluka gitarističkog tandema Ivan Blažinović/Luka Žgrablić da se skoro sasvim odrekne distorzije, zbog čega su u, primjerice, „Dva do dva“ i već spomenutoj „Dobro jutro, Jenny Lewis“ sinoć zazvučali kao Smithsi na speedu. Treba istaknuti i da su im pjesme po pitanju aranžmana vrlo temeljito razrađene i pune zanimljivih instrumentalnih dionica koje uživo izvode jednako dobro, ako ne i bolje nego na studijskim snimkama.
Imali smo prilike čuti i nekoliko novih stvari koje daju naslutiti kako dosadašnju formulu neće bitno mijenjati, a simpatična je bila i njihova zajebancija na vlastiti račun, točnije na manjak komunikacije s publikom, iskazana i time što je pjevača Vilima Hrasteka u obraćanju okupljenima nerijetko zamjenjivao Blažinović.
Kako to inače biva na hrvatskoj rock sceni, nezahvalno je pa i nemoguće predviđati u kojem će se smjeru razvijati priča o Tidal Pullu. U svakom slučaju, ovaj bi koncert, a i sve što su napravili u proteklih godinu dana, mogao biti početak nečega velikog.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
