Tom Waits ‘Heartattack and Vine’ Remastered – bluzerski zaokret

Nakon što je krajem prošle godine svoja remasterirana reizdanja doživjelo svih sedam albuma Toma Waitsa iz njegove posljednje faze karijere, odnosno oni objavljeni na etiketi ANTI-, isti tretman uslijedio je sada i za onih sedam s početka glazbenog puta ovog genijalnog trubadura, objavljivanih u sedamdesetima na etiketi Asylum. Posljednji u nizu ovih je ‘Heartattack and Vine’ iz 1980. godine.

  • 38
    Shares
Tom Waits “Heartattack and Vine” Remastered

Do svog sedmog albuma karijere Tom Waits je vrlo jasno uhodao svoju personu i modus operandi, pa tako i “Heartattack and Vine” uvelike slijedi korake svog prethodnika “Blue Valentine” i donosi ravnomjernu dozu nježnosti i grubosti, odnosno onoga što će kasnije u svojoj karijeri nazivati “grand weepers” i “grim reapers” kao dvije kategorije pjesama u kojima se kao autor snalazi.

“Grim reapers” su na ovom albumu ponešto drugačije nego na drugim pločma i ono su što tvori zvučnu distinkciju “Heartattacka” u odnosu na prethodne (i buduće) albume. Riječ je o četiri pjesme koje bi se mogle vrlo lako žanrovski odrediti kao jasne primjere blues rocka. Prva od njih je naslovni broj koji može podsjetiti na bluzeve Howlin’ Wolfa, a Waits će se u njoj naći u Hollywoodu gdje će dječje brojalice kombinirati s pijanim filozofiranjem (jedan od poznatijih stihova glasi: “Don’t you know there ain’t no devil, there’s just God when he’s drunk.”) Ova je pjesma postala poznata i u verziji Screamin’ Jay Hawkinsa koja je korištena u jednoj od slavnijih reklama za Levi’s, što je razljutilo Waitsa koji je tužio tvrtku i dobio parnicu.

Ako se naslovna pjesma može usporediti s materijalom po kojem je poznat postao Howlin’ Wolf, onda je to svakako slučaj i s “‘Til The Money Runs Out”, jedna od rijetkih ranih pjesama koje je Waits izvodio uživo na koncertima u prošlom desetljeću i to upravo u kombinaciji s nekom od pjesama spomenutog vuka Chestera Arthura Burnetta. U žešću kategoriju valja ubrojiti i “Downtown” koja se drži tematike noćnog opijanja po hotelskim sobama, a prepoznatljiva je po fantastičnoj solaži Ronnieja Barrona na orguljama Hammond B3.

Posljednji od bluzeva na ovoj ploči je “Mr. Siegel” čiji se naslov odnosi na Bugsyja Siegala, slavnog židovskog gangstera iz doba prohibicije. Pjesma je još jedna od onih koje govore o noćnim životu i drogi, a junaka nalazimo gdje se budi ujutro u meksičkom bordelu preko puta katoličke crkve. Negdje između dvije navedene kategorije spada “In Shades”, predugački i ne pretjerano inventivni R&B instrumental, pomalo nesretno pozicioniran odmah iza uvodne pjesme, originalnog naslova “Breakfast in Jail”, koji ujedno predstavlja i najslabiju od devet pjesama albuma.

“Grand Weepers” čine jednaki dio ploče, a među njima se kvalitetom najmanje ističe “Saving All My Love For You”, balada koja vidno odstupa od ostatka materijala budući da je napisana za “Foreign Affairs”, pa je uskrsla tek na ovom albumu. Mnogo je bolja vjerojatno najslavnija balada s ploče, a to je “Jersey Girl”, koja kao da je napisana za Brucea Springsteena koji ju je kasnije i proslavio. Pjesma je posveta njegovoj budućoj nevjesti Kathleen Brennan, ženi koja će uvelike zaokrenuti Waitsov glazbeni put i postati djelomično zaslužna za jedan od najgenijalnijih obrata u povijesti rocka koji će uslijediti ubrzo nakon ovog albuma.

“On the Nickle” je balada u stilu “Kentucky Avenue” s prethodnog albuma, a napisana je za istoimeni film Ralpha Waitea o losanđeleskim beskućnicima. U skladu s radnjom filma, pjesma zvuči kao uspavanka za pijance koji se okupljaju na Petoj ulici na koju se naslov balade referira. Posljednja od laganica je ujedno i ona koja završava album, a to je “Ruby’s Arms” o čovjeku koji napušta usnulu ženu, a u pozadini puhački orkestar prema Waitsovim riječima tada “zvuči poput pleh muzičara Vojske spasa. Nije tada autor znao da će već na sljedećem službenom studijskom taj koncept oživjeti puno doslovnije (vidi “In the Neighborhood”).

Nakon “Heartattack and Vine” Waits će izbaciti još jedan album, soundtrack za film Francisa Forda Coppole “One from the Heart”, ali na njemu će Tom zvučati kao da odrađuje posao za koji je naručen, ali (za)misli će mu bježati negdje drugdje, gdje ritam lupaju marimbe ili komadi namještaja po kojima lupaju noge stolova, gitare zvuče kao da su van tonaliteta, a pjesme govore o podzemnim svjetovima u kojima žive patuljci. Ostaje nada da će ANTI- otkupiti prava i na albume objavljene za Island Records, pa da se vratimo i tom najuzbudljivijem i najkreativnijem periodu Waitsove karijere s remasteriranim zvuom s novim setom ušiju.

Ocjena: 9/10

(Anti/Epitaph, 2018.)

  • 38
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X