Iako sama kovanica ‘chillwave’ navodi na pomisao da je riječ o glazbi uz koju se najljepše opuštati, Toro Y Moi, pravim imenom Chaz Bundick, praćen trojicom glazbenika, uspio je dobrano rasplesati okupljene.
Ili smo samo razmaženi, zasićeni izborom; dok smo do prije nekoliko godina kukali kako nas aktualna imena svjetske glazbene scene zaobilaze, sad si od silne ponude više niti ne možemo priuštiti izlazak na koncert gotovo svaku večer, pogotovo ako je riječ o manjem bendu ovakvog kalibra. Prijateljica Tina, naturalizirana Amerikanka, rezonira: “Bands like this are a dime a dozen in the US“. I zbilja, neki je dan Pitchfork objavio listu 20 albuma iz prve polovice 2012. za koje misle da su vrijedni drugog slušanja, a koje ste možda propustili (“Overlooked Records 2012”). Nijedno ime izvođača nije mi bilo poznato. Doslovno nikad čula. U tolikom moru dobre glazbe koja pluta internetom, trebalo bi imati cjedilo vrlo finih rupica kako bi ti, kad zagrabiš po površini, unutra ostalo ono čemu zbilja vrijedi pokloniti pažnju. Komercijalni uspjeh svjetskih razmjera nekog izvođača još nam je veći misterij. U čemu je trik? Je li stvar truda i umješnosti izdavačke kuće (ili vlastitih PR sposobnosti), sreće, načina na koji ti padne grah, ili je netko zgodniji, privlačniji, publici simpatičniji od nekog drugog?
Tina kaže kako jedan od razloga što je Chaz u posljednje dvije godine izbacio zavidan broj odličnih samizdata, remikseva, EP-ja i studijskih albuma možda leži u činjenici što dolazi iz glavnog grada države South Carolina, Columbije, koji broji oko 130,000 stanovnika i nalazi se pri vrhu lista američkih gradova u kojima se najisplativije umiroviti. “Suburbia, that’s where it’s at“, tvrdi ona. Iz predgrađa i često neopisive dosade koja njima vlada rađa se kreativnost, a izmaštavanje nekih drugih svjetova kroz umjetnost jedan je od izlaza.
U to nailazi Chaz, nasmiješimo mu se i u prolazu dobacimo: “Odličan nastup večeras!” On se nasmije, stane pred nas, pruži nam ruku i predstavi se imenom. Pomalo zbunjene takvom neposrednošću, u prvi tren ne znamo što bismo još rekle. “Tina je iz Baltimorea!” ispalim. “Ma daj? Pa što radiš ovdje?”, pita Chaz, i priča kako je Toro Y Moi svirao u nekoliko fakultetskih indie bendova i puno puta nastupao u najpoznatijem tamošnjem rock klubu, Talking Head. To je mala rupa, kaže mi, gazda je stalno zatvara pa otvara ili seli po gradu, ali drže se nekako. Sudbina istinskih rock klubova, čini se, ista je svuda u svijetu. Kaže da nakon Zagreba ide u Poljsku. Na Heineken Open’er? Aha, pa onda doma. Još jednom nam pruži ruku, čvrsto stisne, kaže kako mu je bilo drago što smo se upoznali i zahvali što smo došle.
Pročitala sam negdje kako je rekao da za uspjeh u glazbi ne treba pokušavati postati slavan jer je to gubitak vremena, to ne traje. Najvažnije je biti iskren, biti što jesi i ne uzimati samog sebe previše ozbiljno. Izgleda da ovom spontanom, simpatičnom i dobro odgojenom 25-godišnjaku to ide sasvim solidno. Možda se i u tome, osim u neporecivom talentu i radišnosti, nalazi njegova komparativna prednost.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
