Tek nakon svog petog izdanja došla mi je na radar nova zabavna emisija ‘Traumatologija’ koja se na HTV-u emitira ponedjeljkom u prime timeu.
Do prije nekidan uopće nisam zamijetila njezino postojanje, iako sam u nekoliko navrata, doduše, uspjela iz druge prostorije načuti trailer za ovaj show, no trajao je toliko sramežljivo kratko da nisam uspjela shvatiti o čemu se tu zapravo radi, osim da je gost Neven Ciganović. Pa me zaintrigiralo da bacim pogled. A ideja je vrlo jednostavna: u svakome se izdanju jedna poznata osoba izloži nekom ekstremnom sportu s kojim nikada nije došla u doticaj, pod budnim okom trenera i voditelja koji ju usput, onako ovlaš, intervjuira.
Simpatični urednik i voditelj Vjeran Mišurac, koji se istaknuo u emisiji “Globalno sijelo” proizvodivši reportaže o običnim ljudima koji se bave neobičnim stvarima, a mlađoj publici još poznat kao frontman benda Zinedine Zidan (koji je i autor glazbe za “Traumatologiju”) jedan je od rijetkih ljudi na javnoj televiziji koji u dupetu nema trajno instaliran partviš i ne boji se napraviti iskorak iz dosadnih klasičnih formata. Dobro, ruku na srce, nije format “Traumatologije” baš tako revolucionaran, posebno kad znamo za postojanje problematičnog i blago nabildanog Knjaza koji je već dovodio takozvane celebritije u razne bedaste situacije ne bi li ih suočio s raznim strahovima sve sa ciljem da izgube kontrolu nad svojim brižno njegovanim javnim likom i djelom, te možda, ako je sreće, od njih napravio i budale, ali za javnu televiziju koja nikako da mrdne iz stilskih i estetskih standarda uspostavljenih još negdje sredinom prošloga stoljeća i ovo je svojevrsni napredak. Zapravo, čim kamera nije statična, a objekti snimanja nisu našminkani i nemaju pripremljene odgovore, možemo ubilježiti napredak.
Ipak, ekipa “Traumatologije” zakoračila je na sklizak teren; ako u emisiju, koja je zapravo talk show na rubu realityja čiji se tijek nikada zapravo ne može predvidjeti pa stoga ni scenaristički uobličiti, ugoste neku osobu bez trunke duha i karizme, postoji velika opasnost da će otići u potpuno pogrešnom smjeru i biti nezanimljiva i nevrijedna termina koji joj je darovan. Što se i dogodilo u dva navrata kada je Mišurac iz petnih žila izvlačio iz Natali Dizdar te stanovitog Denisa Dumančića bilo što što bi moglo spasiti gledanost. U redu, hajde, možda je nepravedno ustvrditi da netko nema duha ter karizme samo zato što nije urnebesno duhovit kada ga se smjesti u bagi od 200 konja ili ga se natjera da se penje na tridesetak metara visoku stijenu, ali nevjerojatno je koliku razliku u kvaliteti emisije čini dobar odabir gosta, poput recimo Maria Petrekovića koji skupa s voditeljem na oprugama skakuće po centru Zagreba i pada po prolaznicima, usput trabunjajući smiješne bedastoće u svom prepoznatljivom stilu, ili nevjerojatno raspoloženog Cigija koji u Core Gymu Maria Mlinarića nije prestajao nabacivati britke seksualne aluzije, zbunivši pritom i trenera i voditelja emisije. Ida Prester, koju su pak natjerali da se u Adrenalinskom parku pentra po užadi i levitira, bila je dosad vjerojatno najzahvalnija gošća jer unatoč strahu, ili upravo zbog njega, nije prestajala govoriti, čemu je vjerojatno uveliko doprinjelo njezino televizijsko iskustvo. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se, recimo, car ovakvog formata Robert Knjaz snašao u ulozi gosta “Traumatologije” (pa ako producent Borna Subota kojim slučajem pročita ovu kritiku, zna što mu je činiti).
Kako bilo, “Traumatologija” možda nije najgenijalniji proizvod ikada proizveden za televiziju, no jedan od boljih koncepata za razbibrigu na predosadnom HTV-u, neusporedivo suvisliji i zabavniji od takozvanog klasičnog talk show formata kojim se vodi 8. kat, emisija toliko bezlična i besmislena da ju ni poslovično duhovita i jezičava Danijela Trbović ne može spasiti. Dapače, i sama se utapa u toj bezličnosti i, što je najtužnije, čini se da čak i uživa u toj neprovokativnoj ulozi gljive. No to je tema za neku od sljedećih kritika.
Prijašnje peglanje ekrana: ‘Ubojiti stres’ i hrvatsko srednjevjekovlje