Naša je reporterka rastrančirala nastup tUnE-yArDsa do najsitnijih detalja. Bit će vam žao ako niste bili…
Bojala sam se sinoć da se Mali pogon Tvornice neće napuniti i da će najbolji indie bend/act koji se pojavio proteklih nekoliko godina u Zagrebu svirati prvi, i ujedno zadnji put zato jer to mora činiti pred petero i pol ljudi. Jer, predgrupu Mlat, koja je pošteno otprašila svoje, s priličnim zanimanjem je pratilo tek nekoliko desetaka okupljenih (doduše, njihov avant pop-rock možda nije bio najsretniji izbor za uvod u večer, s obzirom na stil glazbe kakvu izvode tUnE-yArds). To je bio onaj nekakav glupi strah da će se tvoj grad osramotiti pred svjetskim zvijezdama na turneji koja obuhvaća mnoge kontinente pa im ostati u pamćenju kao mlak i negostoljubiv, no nije bio opravdan. Tristotinjak se duša ipak okupilo, plesalo, pjevalo, zabavljalo se, i tražilo još, sve u otprilike sat vremena koncerta.
tUnE-yArDs nisu bend “stadionskog” tipa (gitare, kompletni drum set, klavijature, moćna pojačala, i sve što uz to ide) pa da bi im se nastup s lakoćom i bez gubitka projicirao i na veće udaljenosti i u svaki kut dvorane. Tu je “samo” Merrill Garbus, školovana glazbenica, nekad one-woman-band, koja pjeva, svira ukulele, klavijaturu, loop pedale i perkusije, praćena suradnikom Nateom Brennerom na basu i dvojicom saksofonista, koji svi ponekad sviraju def, boce Coca-cole i slične udaraljke; ergo, moguće je da se do šanka dio energije i pogubio, no doživljaj je iz prvog reda bio prvorazredan. Svaki Merrillin “hvala” izazivao je usklike mase, svaki call (“Do you wanna live??”) dobio je itekakav response (YEAH!!!), podloge za loopove gradila je i snimajući na licu mjesta skandiranja publike, a ovacije su pokupile i solaže na saksofonima i basist kad je na My Country malo pustio glas; činilo se, od prvog takta, da je oduševljenje uzajamno.
Već je na albumima (debi BiRd-BrAiNs iz 2009. i w h o k i l l iz 2011.) bila iznimno dojmljiva ta zabavna i zarazna kombinacija afro-beata, folka, hip-hopa, funka, rocka koju je Garbus većinom sama osmislila i odsvirala, uz suradnju basiste i šačice glazbenika na drugom albumu, no nastup uživo daleko nadmašuje studijski materijal po količini vidljive sviračke umješnosti i njenom gotovo neprimjetnom baratanju i prebacivanju s jednog instrumenta i pedale na drugi, ali vibrantnoj energiji, kemiji između izvođača i improvizacijama koje naravno opet mogu proizaći samo iz besprijekornog i besprijekorno uvježbanog materijala i usviranosti.
Kao da joj je ta navika ili sposobnost ostala iz vremena kad se profesionalno bavila kazalištem i lutkarstvom, Garbus i u pjesmama preuzima, igra druge uloge i glasove, poput onog u “You Yes You” koji ju opetovano “kritizira”: What’s that about? What’s that about?, ili glasova sudionika ili svjedoka nasilja, iz čije perspektive donosi neke od pjesama ili čije priče okreće naglavce (“Riotriot”). Tekstualna (i kontekstualna) slojevitost zrcale onu glazbenu, gdje slaganje slojeva ritamskih loopova tvori dojam mnoštva afričkih bubnjeva, a umnožavanje vlastitog glasa kakofoniju (ili zbor) pratećih vokala.
Nastup je započela zagrijavanjem cijelog tijela (pretklonima i istezanjima) pa potom glasnica, vokalizama koje zvuče kao jodlanje, za koje kaže da ga je učila u sub-saharskoj Africi, gdje je dio folklora. Obdarena je nevjerojatnim, moćnim instrumentom, glasom kojim u potpunosti vlada, ali koji, unutar okvira savršene intonacije i osjećaja za frazu koji nosi u sebi, bez inhibicija upotrebljava na neortodoksne načine i pušta da ode u hrabrije eskapade, i zna da pjevanje i nastup uživo iziskuju dobru pripremu i održavanje instrumenta, ali i odgovarajuću opremu. Zato na sebi nije imala pripijenu haljinu ili steznik, kakvi se danas često viđaju na izvođačicama, koji bi pripomogli u pretvaranju “nesavršene” figure u idealni ženski oblik, onaj pješčanog sata, ali koji bi je mogli sputati u izvedbi a pogotovo u pjevanju iz dijafragme, a nije obula ni visoke pete, u kojima se gotovo nikad ne pjeva bolje, uglavnom lošije. Ovako odjevena i lakše udara po bubnjevima, što čini s nevjerojatnom snagom i samopouzdanjem, koje je i inače, uz ogromnu senzualnost kojom zrači i smisao za humor, i na vlastiti račun, dominantna karakteristika njenog nastupa.
Iako je netko sinoć u nevjerici i s pravom primjetio kako nije valjda moguće da se i nakon tako dobrog koncerta, umjesto razgovora isključivo o izvrsnosti glazbenice i cjelokupnog nastupa, opet tu i tamo mogu čuti opaske na Merrillin neortodoksni fizički izgled, da se valjda podrazumijeva što je bitno a što ne, možda na ovom mjestu nije bilo baš potpuno izlišno dotaći se i nekih pitanja oko Merrilinog izgleda, kao i pitanja njene “ženstvenosti/muževnosti/androginosti”.
Jedan je razlog tome taj što se ovaj nastup u Zagrebu dogodio noć uoči međunarodnog Dana žena, ali u doba kad je slika ili “imidž” (ovdje u dihotomiji sa “sadržajem”) i dalje dominantni aspekt gotovo svakog ljudskog stvaralaštva, a naročito njegovog medijskog prikaza, i to ne bilo kakva slika, nego točno određena, društveno ugovorena i prihvaćena slika. Dakle, u vrijeme kad i dalje nije neobično da se medijsko pisanje o ženama glazbenicama zadržava na površnim opaskama o javnoj slici tih umjetnica umjesto o kvaliteti glazbe koju stvaraju i gdje se njihovo stvaralaštvo, ako se uopće uzme u razmatranje i kao da ga se unaprijed želi otpisati, preambulira negodovanjem o njihovom neuspjehu da se povinuju određenom, izvitoperenom obrascu manifestiranja svoje seksualnosti.
Drugi je taj što je i sama Merrill u određenoj mjeri svjesna da je subverzivna čak i u 21. stoljeću, da svojim domorodačkim, grlenim pjevanjem back vokala samoj sebi, nonšalantnim odijevanjem i pisanjem stihova o neugodnim temama podriva nametnutu sliku medija o jedinom mogućem izgledu i stavu Žene/Pjevačice; da je moguće da uvjerenošću i samopouzdanjem s kojim iznosi svoju glazbu mnogim kritičarima ide na živce, ali da za mnoge također predstavlja ostavljanje iza sebe starih okvira i put naprijed (u “Killa” ponavlja: Buckle up, I’m a new kind of woman), pa je ovdje ipak bilo uputno napisati koju o toj “novoj ženi”.
Dakle, ustanovljeno je da je izgledom “muškobanjasta” – nenašminkana, osim “ratničkim” bojama po obrazima, a stavovima možda čak feministica, the horror! (ipak je studirala liberal arts). Ne nosi cipele (bila je bosa, samo u čarapama). Da je muškarac, vjerojatno bismo je proglasili idiosinkratičnim genijem, a ne hipi čudakinjom. I glas joj je “androgin”, kažu kritičari koji ovim pridjevom vjerojatno žele ukazati na to da je “premuževan”, ali kad na kraju “Powa” zacvili u nebeskovisokom falsetu, zvuči baš kao Prince na kraju Purple Rain. No i Princeov je glas nekad bio “preženstven” – ako ostajemo unutar dominantnog, patrijarhalnog svjetonazora i govorimo u tradicionalno zadanim okvirima pojmova ženstvenosti i muževnosti – pa ga to nije spriječilo da postane jedna od najvećih glazbenih zvijezda, ono, ikad. I dok unutar pop glazbe postaje sve češće (čak poželjno/pomodno?) da muškarci pjevaju u falsetu i tehniciraju glasom bogato stilizirajući melodiju po uzoru na velike soul dive (Bon Iver, James Blake, Drake, The Weeknd, pa i Justin Timberlake ranije, da spomenem samo neke), “muževna” kvaliteta u ženskom vokalu ipak još nije toliko poželjna (bila je tu nekad Nina Simone i pokoji jazz alt, a danas tek neobična iznimka Lane Del Rey, u čijem je slučaju moguće da joj se “muževan” i dubok glas “progledava kroz prste” kao zgodna kontrateža izuzetno seksualiziranom, “ženstvenom” fizičkom izgledu.) Tako i u tradicionalno “muškoj” domeni superiornog sviranja nekog rock instrumenta i dalje izaziva čuđenje žena koja razvaljuje, recimo, električnu gitaru. Možda je opet riječ o tome da je “posuđivanje” od onog što tradicionalno spada u domenu suprotnog spola/roda prihvatljivije kad transgresija dolazi od strane muškaraca nego kad to rade žene, što je veći tabu.
Globalni uspjeh tUnE-yArds može se gledati kao jedan korak ka dokidanju i ovog tabua, barem u određenim aspektima. Svjesno ili nesvjesno, svime gore navedenim Garbus se nameće kao novi uzor glazbenice koja se ne oslanja na tjelesnost u pretjerano seksualiziranom, doslovnom ili nametljivom smislu, čak i ako je unutar indie žanra glazbenici nikad nisu ni bili seksualizirani i predstavljani kao objekti požude na način na koji to radi pop industrija. (No, unatoč tome što je izdan za indie etiketu, album „w h o k i l l“ je uvršten u gotovo sve relevantne liste najboljih albuma 2011. neovisno o žanru pa je upitno spada li tUnE-yArds još uvijek u tu kategoriju, a pogotovo u današnje vrijeme sravnjene pop kulture, kad su i indie i mainstream izgubili prvotna značenja, pa se u istom dahu govori o Adele, Nicki Minaj, Beyonce, Azeliji Banks i Merrill Garbus.)
Nadalje, čini se kao žena kojoj je važno da ono o čemu pjeva nije puko nabrajanje riječi koje se rimuju, ali da nije niti naporno angažirano do mjere propovjedanja, bilo da je riječ o politici i nacionalnosti (“My Country”); rasnim i klasnim pitanjima (“Gangsta”); načinu na koji sustav funkcionira i socijalnoj pravdi (“Doorstep”, inspirirana ubojstvom mladog Afroamerikanca Oscara Granta u Oaklandu u Kaliforniji, gdje živi, 2009.); svojoj poziciji autsajderice, “bijele” glazbenice koja radi “crnu” glazbu (“Jamaican”); spolnosti, senzualnosti, nasilju, borbi za moći ili kombinaciji sveg navedenog (“Powa”, “Riotriot”); gađenju koje osjeća prema sebi (“Fiya”), svom tijelu i svom poremećaju u prehrani te diktatu mršavosti (“Es-so”). Ne govori o seksu na soft porn način koji dominira top-ljestvicama; njeni su prikazi muško-ženskih odnosa nešto kompleksniji (stvarniji?): Mirror, mirror, on the wall/ can you see my face at all?/my man likes me from behind/to tell the truth, I never mind (“Powa”).
Da, možda je zbilja bespredmetno u današnje doba, usprkos tome što pjevačica ima toliko toga pametnog za reći i pokazati, opet komentirati njenu kilažu ili muškobanjastu frizuru, možda je potpuno suvišno uopće potezati pitanje kojeg je spola glazbenik, ako je kvalitetan i slušan, a može se, primjerice, kontraargumentirati i reći: pa ni Adele nema idealnu kilažu pa je uspješna. No može se isto tako reći da se ona barem daje lijepo našminkati i počešljati, hoće nositi dizajnerske haljine i visoke pete, upakirala se u proizvod, na nekakav kompromis je ipak pristala, a pjesme (pop pjesme) su joj ionako bez iznimke o slomljenom srcu i liječenju istog.
Merrill je bliže hipijevštini i potpunom nemaru za konvencije nego ijedna druga žena u suvremenoj glazbi. Također, ne čini se kao da danas u Hrvatskoj postoji ijedna pjevačica koja izgleda i približno neopterećeno i prirodno kao Merrill Garbus, koja pjeva i svira kao Garbus, o istim ili sličnim stvarima koje se tiču mladih (žena) i zbilje; ne čini se da u Hrvatskoj uopće postoji “scena”, ženski bendovi ili barem ženski vokali (ako ih i ima – prsti jedne ruke) koji bi radili išta izvan ustaljene, nametnute paradigme o utegnutoj pjevačici u minici i štiklama s orkanskom burom u dugoj, sjajnoj kosi koja pjeva o vječnoj ljubavi i vjernosti i prostire se kao tepihić pred svojim muškarcem, s njihovim sinom u rukama, sve to pred ognjištem…valjda.
Možda zato nije zgorega, na dan kad premijer naše države i opet na 8. ožujak može samo sa žalošću konstatirati da je u Hrvatskoj “i dalje jednostavnije biti muškarac nego žena”, pohvaliti ovaj nastup tUnE-yArDs kroz prizmu feminizma, borbe za ženska prava, i istaći da tamo negdje, izvan uskog očišta zapadnog Balkana, ima glazbenica koje konstantno preispituju ideje o tome što bi žene (u glazbi) “trebale” biti i koje ne prestaju, na kreativan i inspirativan način, svojim primjerom afirmirati “drugačijost” i promovirati držanje umova otvorenima, a predrasuda u smeću.
(Set lista: Do you wanna live? kao uvod u You yes you, Es-so, Powa, Killa, Real Live Flesh, Gangsta, Bizness, Jumpin’ Jack, My Country; bis: Riotriot, Doorstep)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
