Još samo nekoliko dana u zagrebačkom kinu Europa prikazuje se film ‘Tyrannosaur’, debitantski uradak Paddya Considinea, publici vjerojatno najpoznatijeg po svojim ulogama u filmovima ’24 Hour Party People’ Michaela Winterbottoma, te ‘In America’ Jima Sheridana, koji je svojevremeno bio nominiran za tri Oscara.
2007. godine Paddy Considine je napisao scenarij i režirao kratki, šestominutni film “Dog Altogether”, u kojem su glavne uloge tumačili Peter Mullan i Olivia Colman. Četiri godine kasnije, sa istim dvojcem, svoje prošireno izdanje priča je doživjela upravo filmom “Tyrannosaur”, kojeg je redatelj posvetio svojoj majci i koji u sebi nosi i neke autobiografske elemente. Intimistički pristup temi i pažnja s kojom ju obrađuje teško će promaknuti oku gledatelja.
Film je između ostalog osvojio nekoliko važnijih nagrada na prošlogodišnjem Sundanceu, onu za najbolje debitantsko ostvarenje britanskog redatelja/scenarista/producenta na nedavno održanim BAFTA nagradama, a na prošlogodišnjem, 9. Zagreb film festivalu, osvojio je nagradu publike za najbolji film i to je zapravo jedan prilično zanimljiv podatak za ovakav film – vjerojatno jedan od najtužnijih koje sam ikad pogledao i generalno gledano prilično mračan, depresivan i mučan film. No ispod svih slojeva tuge i boli koje glavni protagonisti nose sa sobom i s kojima se kroz život susreću, na neki sebi svojstven način je katarzičan i ostavlja tračak optimizma i nade i u tome je njegova neobična dopadljivost i privlačnost.
Joseph (Peter Mullan) je izgubljena duša, udovac koji besciljno luta svijetom sa svojim frustracijama. Bijesan je na sebe i na sve oko sebe i prijetnja je svakome tko mu se nađe u blizini. Ne mari za tuđe emocije, vođen je životinjskim nagonima i jedini trenuci gdje je imalo svjestan svog ponašanja su, iako sekundarno, upravo u uvidu u štetu koju je prouzročio. Žao mu je. Do sljedeće prilike, gdje se vrti u začaranom krugu svog bijesa, bijesa zbog svog bijesa i opet onog početnog bijesa. Njegovi jedini stvarni kontakti sa svijetom su dječak iz susjedstva koji ne samo da iz njega uspijeva izvući ono najbolje, nego u njemu kao da pronalazi jedinu povezanost sa svojim emocijama i svojom ljudskošću; pokoji poznanici iz bara i prijatelj na samrti. Već u prvoj sceni koja je prilično brutalna i potresna, iziritiran nekom situacijom, u naletu bijesa šutne svog psa i pas ugine. Neugodan je osjećaj svjedočiti takvom nasilju na filmu, no situacija je potpuno u funkciji oslikavanja glavnog lika i njegovog trenutnog stanja. Nedugo nakon toga, u bijegu, nađe se u dućanu nepoznate, vidno zbunjene gospođe koja, uočivši njegovu rastrojenost i ljutnju, počne moliti za njegovu dušu, dok joj on, skriven iza štanda s odjećom, ništa ne odgovara. Njegovo lice pak govori sve.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=4GxFHpnSECY[/youtube]
Hannah (Olivia Colman), ljupka i naočigled stabilna žena koja prihvati Josepha u svoj život i započne s njim neobičan odnos, ima svoje probleme. Zlostavljana od supruga s ozbiljnim psihičkim problemima, utjehu pronalazi u molitvi. Joseph u početku pokazuje otpor prema Oliviji, ismijava ju i omalovažava, no Olivia uzvraća toplinom, utjehom i osmijehom. Ne reagira na Josephovo verbalne ispade; u konačnici, gorem ponašanju svjedoči u svom domu. Joseph ju treba u svom životu i uz nju se osjeća bolje – tu je, na nju se može osloniti i svjestan je da je na svojevrstan način i on potreban njoj, što njemu samome daje osjećaj muškosti i važnosti. Problem međutim nastane kad shvati da su njeni problemi možda i veći od njegovih i da on nije taj koji ju može spasiti. Uloge tada postaju obrnute – njegov spasitelj sada treba spasitelja. Joseph i Hannah upravo kao da su dvije najusamljenije osobe na svijetu. Ne traže jedno od drugog velike stvari, ljubav najmanje. U njima nema dovoljno ljubavi ni za sebe. No u svom napuštenom svijetu, gdje su izgubili svaki dodir s nečim toplim i ljudskim, jedno drugome postaju ono zadnje za što se hvataju prije nego se uguše od svoje nemoći i samodestruktivnosti.
“Tyrannosaur” je zahtjevan i težak film i u scenarističkom smislu možda je mogao biti malo čvršći. Considine ne štedi gledatelja teških scena i kroz film ih se protegne cijeli niz upravo takvih koje vas stegnu u prsima, protresu i uznemire. Brutalnost prema životinjama, psovke, fizičko nasilje, prisilan seks. U jednom trenutku to forsiranje šokantnih scena može djelovati kao puko gomilanje tragedije na tragediju, stavljajući sav teret na izvedbe glavnih likova i njihovu sposobnost da nose cijeli film, no radi se o iznimno realističnom ostvarenju, koje unatoč svemu spomenutom kao i činjenici da ćemo vrlo vjerojatno pamtiti odlične uloge prije nego odličan film, priča o teškom životu kojemu nije lako svjedočiti, no koji se svakodnevno dešava oko nas i koji zaista je i može biti upravo tako mučan. Peter Mullan i Olivia Colman izvanredni su u svojim ulogama, zapravo toliko snažni i uvjerljivi u izvedbi, da je na trenutke bilo teško gledati ih u toj patnji. Njihov rad zasluženo je dobio nekoliko priznanja u Velikoj Britaniji – British Independent Film Award za Colman i nominacija za Mullana; isti rezultat i na Evening Standard British Film Awards, te London Critics Circle Film Awards, no pored agresivno promoviranih artificijelnih i površnih američkih naslova, teško se boriti s razvikanim holivudskim imenima na većim dodjelama nagrada. Rooney Mara?!
Ocjena: 9/10
(Warp X, Inflammable Films, Film4, 2011.)