Vedran Unukić (SOUR): Nitko više ne sluša onoga tko je na bini

Nabasali ste na kratki interaktivni roman struje svijesti s pulskim glazbenikom Vedranom Unukićem, basistom benda SOUR. U suradnji s pulskim multi-instrumentalistom Blackhillom objavili su single ‘See No, Hear No, Speak No Evil’. S Unukićem se razgovaralo o svemu vezano za njegov novi bend.

  •  
  •  
SOUR (Foto: Vanda Pliško)

Nedavno sam se, za potrebe svoje perverzne, lokalpatriotske opsesije ulovio pokušavajući popisati pulske bendove koje sam spremio u pozadinu mozga koji očito nema pametnija posla od popisivanja opskurnih lokalnih zvučnih eskapada na svoj siromašni drive. Nedugo nakon toga razgovarao sam s jednim od ukućana i došli smo do unisonog zaključka da je Pula dobrano potkapacitirana na terenu novih bendova, pa čak i kad je riječ o novim bendovima sa starim facama. Priznajem, a to šire čitateljstvo zna – ta priča već je ustajala, no nemoguće je u boj s hladnim činjenicama. Dopuštam da je još uvijek aktualna, globalna pandemija stvorila privid manje aktivnosti sitnih obalnih gradova, ali čak i u vremenima neposredno prije pandemijskog zatvaranja, doimalo se da rock grad polako gubi stav, identitet koji bi trebao biti bitniji od svih klubova koji su dočekali svoj nemili kraj ili koncerata koji se nisu uspjeli održati zbog nepredvidivosti epidemiološke situacije. Krivulje o kojima svi govore već gotovo dvije kalendarske godine pamtit ćemo, čini se, i u snovima; a dok lokalno postaje lokalnije, mi zaljubljenici u ideju mogućeg eklektičnog landscapea rodnog grada nastavit ćemo kopati po osakaćenom undergroundu ne bi li našli nešto o čemu bi se moglo pisati i polemizirati.

Novi ulazi u bogati dnevnik u kojem se bilježi povijest pulskog rocka u svakom semantičkom smislu spadaju pod definiciju rariteta, ali svako malo dogodi se da vidiš sasvim neke nove face (čitaj: mladi pulski četverac Freaktion), “treću” generaciju koja ne staje (hardcore punk kvartet Fried Brain), možda novi izlet, da ne kažem preokret značajnog imena (novi album “Berge Istra” benda The Chweger) ili staru gardu u novom ruhu – gorkog imena SOUR.

Dati ovakvom bendu ime SOUR je prikladno ako ništa drugo zbog ambigviteta. Zna se što spada pod gorko – ono strano, ono nejasno, ono nepoznato.

Zasad se na internetu mogu pronaći dvije skladbe – jedna poletna i po datiranju friška, See No, Hear No, Speak No Evil u suradnji s lokalnim kolegom Blackhillom, i ona ranija, zadužena za prvotni plasman u ralje publike – E, Moj Bobi u suradnji s Liviom Morosinom. Dakle, obzirom na situaciju, o ovom bendu se ne zna puno. Zna se samo da u trenutku nastajanja ovih redaka postoje dva službena, javno dostupna studijska zapisa, da su koncertno krštenje odradili na prvom izdanju Videodruma – digitalne kulturne manifestacije koja spaja četiri uvjetno rečeno balkanska grada – Pulu, Zagreb, Ljubljanu i Beograd, i zna se da stalnu postavu benda čine Arsen Pliško – gitara, Vedran Unukić – bass i Andrej Barac za bubnjevima. Zna se također i da su sva trojica svirali po mnogim pulskim bendovima i da im je posvećenje još jednom projektu, obzirom na očito iskustvo, došlo prirodno.

U svrhu upražnjenja mojih lokalpatriotskih strasti, ali i predstavljanja jednog simpatičnog projekta iz radnje male palanke, popričao sam s basistom Unukićem virtualnim putem – uglavnom zbog čuvanja žive glave. Omicron je opustošio svaki grad koji je na to ličio u nekim davnim vremenima, stoga smo se držali naših trenutnih lokacija: on Pula, ja Ljubljana.

Nisam mogao izbjeći klasični novinarski kliše koji postane posebno uočljiv i naporan kod razgovora u čijem je centru glazba – stoga sam upitao Vedrana kako se SOUR uopće skupio. Sebično sam pretpostavio da su se službeno okupili u zadnjim danima “starog normalnog” pa sam tako nekako i formulirao pitanje, ali kako stoji na njihovoj Facebook stranici – okupili su se prije nego je vírus postao glavni generator svakakvih rasprava i nedaća.

“Arsen i ja znamo se više od 30 godina” – započeo je Unukić, “a nekako nikad nismo skupa zasvirali iako smo obojica s mnogima svirali. Djeca su nam išla zajedno u školu pa smo se češće viđali, kava tu, kava tamo pa se nekako spontano krenulo. I bilo je to ipak nešto prije pandemije. Potraga za bubnjarem je potrajala neko vrijeme dok se nije ukazao Andrej, a potraga za pjevačem još uvijek traje.” – završio je, vrativši mi tako ping pong lopticu profesionalnog blama. Zašutio sam, dakle, o pandemijama i skupljanjima. Nekako se pitanje nametnulo samo od sebe kao dobar način za probiti led. Nastavili smo dalje o prvom singlu SOURa, gdje se Livio Morosin pojavljuje kao feature i na traci i u simpatičnom videospotu. Nastavno na glupe navike onoga tko kao vodi ovaj razgovor, zanimalo me kako je došlo do suradnje s Liviom.

SOUR ‘See No, Hear No, Speak No Evil’

“Da odmah pojasnim, meni osobno, uz Francija Blaškovića i Saleta Verudu, Livio Morosin je najdraži autor iz ovog našeg malog grada. Nekako je uvijek negdje prisutan, iako mnogi ne znaju gdje točno. Sve prati, sve zna… a do suradnje je došlo spontano. I njega znamo već godinama, i kad smo složili kostur pjesme on se nametnuo kao netko tko bi odgovarao. Mi pitali, on pristao i to je bilo to. Ja sam neizmjerno ponosan na tu suradnju i još kad bismo ostvarili i suradnju s dvojicom gore spomenutih mislim da bih ostvario sve one mladenačke ambicije vezane uz glazbu.” – završava Unukić s osmjehom na licu.

Očit je taj neki “zarazni” (he, he) spoj spontanosti i proste želje za sviranjem, i to se ne može izostaviti kada se spominje ovaj bend. To se vidi u pjesmama, vidi se u načinu na koji se te pjesme komuniciraju prema mogućem publikumu, a vidi se i u samom bendu – onda kada odluči iskreno progovoriti o sebi i svom radu.

Ulovio sam se daljnje kronologije, tako da smo prešli na prvo službeno ukazivanje benda – na gore spomenutom Videodrumu. Zamolio sam basistu Unukića da sumira dojam tog iskustva.

“Videodrum? Live Rojc? Uh, to je bilo odlično. Koliko god u tom trenutku bilo složeno, vrlo je dobro ispalo i jako sam zahvalan, ljudima iz Dnevnog boravka Rojca, u prvom redu Bradi i Mirjani kao i ton majstoru Tonetu, što su nam omogućili to iskustvo. Obzirom na pandemiju i nedostatak klasičnih koncerata, svaki oblik nastupa je dobrodošao.” – završio je, ne ostavljajući pritom ništa da visi u zraku.

Postoji još jedna zanimljiva stvar koje se još nisam uhvatio – a ona je sljedeća na dnevnom redu ako idemo po slijedu koji diktira razgovor. Naime, kako je Unukić napomenuo, SOUR je još uvijek u potrazi za stalnim vokalom. Trojac se dobro adaptirao (ne)prilici koja je i više nego česta, pa su tako na Videodrumu poziciju frontmena uzeli Dino Popović – Popka, Vedran Župarić – Hamo (Mighty Zazuum, Superbooster, Headbanger) i Damir Bačac – Beli (The Spoons, Anti Otpad i najrecentnije Blackbellis), a na studijskim snimkama dosad su se ukazali Blackhill (iako je, kako mi je napomenuo sugovornik, ovdje SOUR više support njemu nego obrnuto) i naravno Livio Morosin.

“Potraga za pjevačem još uvijek traje. Tijekom te potrage netko je rekao da nema vremena za stalni rad, ali da može gostovati na stvar, dvije, pa se tako iskristalizirao koncept da svaku pjesmu pjeva netko drugi. Za sada je šest pjesama snimljeno, nešto se dovršava, radi se… Uglavnom, radno mjesto pjevača nije popunjeno. Ova ploča će se završiti tako, a čim/ako se pronađe “stalni” pjevač, okrenut ćemo se klasičnijem radu.”

Dalje smo govorili o svirkama uživo općenito. Sad se još uvijek koprcamo sa svim nepredvidivim mehanizmima pandemije pa nisu još uvijek imali prilike osjetiti kako to sve zvuči, izgleda i funkcionira pred živom publikom. Zanimalo me imaju li ambicije redovito nastupati uživo…

Unukić nije bio najafirmativniji u svom odgovoru, nazovimo to tako.

“I nije baš da se trgamo oko svirki. Više je razloga. Prvo, koncerata nema. Ako i ima to je u nekom pandemijskom, okljaštrenom obliku… Drugo, vrlo bi teško bilo skupiti svih 8, 9, 10 koliko već bude pjevača za neki koncert, a da nije u Puli. Treće i najteže, koga više zanimaju koncerti? Posjećenost je slaba, nikakva, ljudi ionako ne slušaju izvođače sa bine… Ne znam, kad ploča izađe, bit će sigurno neka live promocija, ali mislim da više reda radi, mada su intimne želje totalno drugačije, ali ipak, nikad ne reci nikad.”

Da, kao što smo i ranije ustanovili, čini se da je trojcu samozatajnost na vrhu piramide potreba. Tko zna, možda do te promocije SOUR više ne bude bend – možda cijeli koncept izvrte gomilu puta i “SOUR” na kraju bude kazališna predstava u kojoj Livio Morosin, Hamo, Beli i Popka degustiraju sladila za proteinske šejkove iz lokalnog uzgoja – pod kreativnom palicom ostale trojice koji inače sviraju. Nikad se, ništa, ne zna. Nikad.

Prešli smo zatim na tu novu suradnju s Blackhillom. Unukić je sve objasnio.

“Blackhill je jedan samozatajni autor i producent koji bi i normalnom svijetu vjerojatno bio super poznat i imućan. No, kako smo tu gdje jesmo i on je tu gdje je, to tako nije. Inače i njega znamo tridesetak godinica i za svaki ton koji je iz njegovog kompa izašao, pa bilo to njegovo autorsko djelo ili samo kao snimatelj i/ili producent nekome drugome, zaslužuje najveće pohvale. Što se neke buduće suradnje tiče, sve je na njemu. Mi smo tu, i uvijek spremni i željni, no on se javlja dosta sporadično i kad osjeti potrebu. U svakom slučaju, ako poželi, na nas može računati. Sama “Evil” je, mislim, zgodan glazbeni cocktail većine Blackhillovih ljubavi uz jednu vrlo aktualnu i mračnu temu koja je i tekstualno vrlo dobro odrađena. Budući da se nema sredstava za spotove, Blackhill je umontirao audio na amaterski film “Amen” autora Mire Ploja, koje prikazuju performans grupe mladića ranih 70ih godina u Puli. Apeliram ovim putem na čitateljstvo da posluša Elsea, kao i projekte Little Gnome I Blackhill Daimon, tamo također Blackhill ima svoje prstiće.”

Stali smo na kraj razgovoru uz par riječi o planovima za dalje.

“Pa klasičnih planova nema jer je u današnje vrijeme teško bilo što unaprijed planirati, ali radi se. Konstantno se radi. Nadamo se da će u veljači još jedan single i spot. Radi se o pjesmi “Infuzija za sve” gdje gostuje Vedran Župarić – Hamo. Prateći spot radi Kristijan Matas, a snimanje i produkciju potpisuju, kao i uvijek Branko Crnogorčić i Edi Cukerić. Mix je gotov, samo se spot čeka. Album, nadamo se, privodimo kraju do kraja godine, mada se sve nekako uvijek prolongira. Pokušat ćemo vinil napraviti, ali trenutno treba još puno toga uskladiti prije bilo kakve konkretnije najave.”

Iako sam u ovaj interaktivni roman struje svijesti kojeg sam popunio uz Unukićevu pomoć krenuo u dosta negativnom tonu (ipak moram naglasiti da se on uopće ne čini takvim iz vlastite pozicije, ali govorim afirmativno zarad moći interpretacije), lijepo je vidjeti kada ti rodni grad kreativno diše. Bez obzira je li sporadično ili u kontinuitetu, kreativni dahovi su zdravi i poželjni, ne samo za one koji imaju potrebu nešto stvarati, već i za one koji se nalaze ili će se naći u nekakvoj interakciji s time što je stvoreno. Hvala Vedranu Unukiću za priču, i hvala Puli što može kreativno disati.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X