Virtualna izložba: ‘It’s Not Only Rock ’N’ Roll’ – Boris Pleša

Spojiti glazbu i grafiku – uhvatiti detalj i pustiti maštu da kroz sliku ispriča priču o zvuku. Tako bi se u najkraćim crtama mogle opisati grafike zagrebačkog umjetnika i grafičkog dizajnera Borisa Pleše kojeg smo smo ovog puta ugostili u našoj povremenoj rubrici ‘Virtualna izložba’.

“Najveći broj mojih plakata vežu se na glazbu koja je jako važan dio mog života i rada. Glazba je čudo. Kao i voda. To je totalni paradoks; čini se tako običnom jer je svuda oko tebe i relativno je lako dostupna. Tek kad malo sjedneš i razmisliš, shvatiš da je to jedna od najluđih stvari u svemiru”, objašnjava Boris Pleša svoju ljubav prema glazbi i dodaje: “Puno sam putovao na koncerte u inozemstvu i neki put ni sam ne mogu vjerovati da sam imao sreću gledati uživo ljude kao što su Tom Waits, Faith No More, Bjork, Paul McCartney, Rollins Band, Jeff Beck ili The Voidz i sad bih mogao nabrajati unedogled. Gledao sam i tone malih genijalnih bendova za koje valjda nisu čule ni mame članova tih bendova. Ne želim biti nostalgičan, ali iz današnje perspektive mi to sve skupa djeluje pomalo nadrealno.”

Boris Pleša je rođen i živi u Zagrebu sa suprugom i +dvoje male vrištave djece’, naglašava u šali. Po zanimanju je grafički dizajner, ali je i član Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu.

U grafički dizajn je ušao ranih 2000-ih, dok je svirao po bendovima i počeo izrađivati plakate, omote za albume, majice i slične materijale za lokalnu scenu. “Onda sam u nekom trenutku počeo raditi u marketinškoj agenciji, onako zaozbiljno. I prije nego sam se okrenuo, prošlo je više od deset godina koje sam kao grafički dizajner i kasnije kao art direktor proveo u raznim kreativnim agencijama. Prije četiri godine pokrenuo sam svoj studio Boris Pleša Corporation i svi me od tada pitaju zašto sam ga tako nazvao. Prvi razlog je što nisam mogao dočekati dan da izdam prvi račun na kojem će pisati “Boris Pleša Corporation, obrt za grafički dizajn” i vidjeti reakcije klijenata. S većinom njih koji su na prvu skužili ironiju i danas lijepo surađujem jer očito dijelimo sličan smisao za humor. A humor je važan. Drugi razlog je što, prema definiciji, korporaciju čini grupa ljudi koji su pravno ovlašteni djelovati kao jedinstvena cjelina. Oduvijek mislim da u svakom od nas leži cijeli niz identiteta pa sam smatrao prikladnim svoj pravni subjektić nazvati korporacijom. Jack White je to o čemu pričam baš lijepo prikazao u spotu za njegovu stvar “Corporation”. Ako ga niste dosad vidjeli, preporučam da ga pogledate”, objašnjava Boris svoj put.

“Moj današnji rad je bitno drukčiji. U proteklih nekoliko godina gotovo isključivo radim na dizajnu i implementaciji vizualnih identiteta, ili kako to moja djeca kažu: “tata crta logotipe”. Radim za domaće i inozemne klijente, iz najrazličitijih sfera i to je super. Radim uglavnom sam, ali kad projekti to zahtijevaju nerijetko surađujem s kolegama copywriterima, fotografima, lektorima, ilustratorima, developerima i video animatorima”; naglašava Boris kojeg su nedavno angažirali iz European Film Academy da osmisli vizualni identitet za novoosnovanu platformu koja daje pravnu zaštitu filmašima kojima prijeti politički progon.

Logotipe je Boris počeo crtati (ili točnije: precrtavati) još u osnovnoj školi, a tek je kasnije dešifrirao tu svoju ljubav prema: “To su radili i drugi, rišući logotipe bendova na ruksake i školske klupe pa nisam tome pridavao neki značaj. To sam skužio tek puno godina kasnije kad sam prekopavao tavan u kući svojih roditelja i naletio na stare bilježnice. Zapravo me oduvijek fascinirala ideja minimalizma, set vještina koje omogućavaju da se neka priča ispriča ili izvede kroz minimum elemenata. To je kao kad u školi dobijete lektiru i onda u nekom ruskom klasiku dolazi zima, a Ona zamišljeno stoji na prozoru i gleda kako list pada s grane. I tako trideset stranica. A za to vrijeme u trideset stranica Bukowski promijeni tri posla, napije se osam puta, pet puta ga istuku, pritom nađe jednu, drugu pa treću ženu koje onda sve jedna za drugom brzo shvate da je luzer pa ga ostave. Bukowski nije bio u lektiri (i neće tako skoro), ali mi je bilo fascinantno kako je čovjek s relativno malo riječi bio kadar stvoriti tako mnogo slika u mojoj tadašnjoj glavi. Za to vrijeme se onaj list negdje u predgrađu Sankt Peterburga još uvijek odupirao gravitaciji.”

O inspiraciji Boris ima sljedeće mišljenje: “Što sam stariji, to manje vjerujem u inspiraciju. Hoću reći, svi imamo one trenutke kad ti nešto proleti glavom pa pomisliš da si genijalan, ali ako se toga ozbiljnije prihvatiš, ubrzo shvatiš da ona stvar u glavi i ono što se kasnije događa na papiru ili kompjuteru, a pogotovo kad zaprljaš ruke — nisu iste. Ono u što vjerujem je rad, koliko god to banalno zvučalo, jer rad je doista jedini način da ideje budu ostvarene. Kad sam negdje u gradu s klincima, često im tumačim kako je većina stvari koju vide oko sebe – arhitektura, vozila, odjeća – prvo postojala samo u nečijoj glavi. Drugim riječima, bez početne ideje nije moguće krenuti na put, ali realizaciju te ideje omogućava samo puno rada. Čini mi se da ta definicija djeci od 6 i 8 godina dosta dobro objašnjava stvari.”

Drugi bitan pokretač je ideja, no i nju treba znati realizirati, objašnjava Boris: “Ono što mislim da je važnije od same ideje jest želja da se ideja realizira. Amerikanci za to imaju imenicu ‘creative’, koja proizlazi iz pridjeva, a koja bi se kod nas vjerojatno prevela kao ‘kreativac’. Meni to pomalo zvuči kao rekreativac ha, ha, pa nisam siguran koliko je to dobar opis. U svakom slučaju, svi su ljudi kreativni i svi ljudi imaju ideje, ali ‘creative’ je osoba koja ima jaku želju i potrebu da ideju provede u djelo, bez obzira na rezultat.”

“Nisam baš siguran da sam ja netko tko bi trebao pričati o vizualnim komunikacijama jer se ne bavim teorijom istih, ali zanimljivo mi je nešto što na hrvatskom jeziku zovemo attention span. Trajanje pažnje? Ne znam točno kako se prevodi, ali znam da se smanjuje iz dana u dan ili da bude još dramatičnije, iz sata u sat. Pogotovo unutar digitalnih obrazaca. Moj posao kao dizajnera, ali i mnogih drugih ljudi koji se bave sličnim poslovima je da unutar te, sve kraće i kraće jedinice vremena uhvatimo nečiju pažnju kako bismo nabrzaka uspjeli nešto reći. Nekako mi se čini da cijela današnja paradigma vizualnih komunikacija ide u tom smjeru. Bilo to dobro ili loše. Srećom, moj rad se relativno dobro uklapa u taj kontekst jer oduvijek težim minimalističkim predlošcima.”, tvrdi Boris.

O ovoj zbirci radova koje predstavljamo kroz našu Virtualnu izložbu, Boris pleša kaže slijedeće: “Plakati u ovom obliku nastaju posljednje dvije godine, iako ih crtam oduvijek. Ono što me također zanima u likovnom radu su ciklusi. Volim povezivati jedinice u cjelinu. Prije petnaestak godina sam redovito izlagao fotografije na samostalnim i skupnim izložbama i uvijek sam radio cikluse. Obično bih izložio tridesetak fotki koje bi bile povezane idejno ili stilski. Tako se i ova serija plakata zove ‘It’s Not Only Rock ’N’ Roll’. Vjerujem da taj naslov nije potrebno dodatno elaborirati.”

Dakako svi ovdje izloženi radovi (ali i mnogo više) dostupni su i kao grafike u fizičkom obliku koje se mogu pogledati i kupiti u Borisovom studiju Doremiza.

“Doremiza je mali kreativni prostor na zagrebačkoj Trešnjevci koji služi za održavanje radionica, predavanja, foto i video snimanja, poduku i slične sadržaje. Moja supruga i ja vodimo taj prostor, a u sklopu istog je i Floyd Room, mali studio apartman namijenjen za kratkoročni najam, idealan za studente u razmjeni ili umjetnike u rezidenciji. U sklopu Doremize se događaju vrlo različiti programi, a tamo je također moguće vidjeti i moje plakate, popiti kavu i družiti se. Svi ste dobrodošli”, poziva vas Boris Pleša.

Zadnje od Galerija

Idi na Vrh
X