Whitman, Dylan, King: Oni sadrže mnoštva

Stihovi Walta Whitmana istovremeno su doživjeli interpretaciju iz pera Boba Dylana i Stephena Kinga.

Bob Dylan, Walt Whitman, Stephen King

“Do I contradict myself?
Very well then I contradict myself,
(I am large, I contain multitudes.)”
– Walt Whitman, Section 51, Song of Myself

Ovi stihovi iz 51 odjeljka “Pjesme o samome sebi” iz zbirke “Vlati trave” Walta Whitmana praktički su istovremeno doživjeli interpretaciju iz pera dvije američke zvijezde; jedne glazbene – Boba Dylana, te jedne književne – Stephena Kinga. Budući da smo prije otprilike godinu dana obilježili dvjestotu obljetnicu Whitmanova rođenja, zanimljivo je možda usporediti kako danas ova dvojica naoko različitih autora gledaju na smisao njegovih stihova.

Dylan je jučer objavio pjesmu koja nosi naziv “I Contain Multitudes”, dvadesetak dana nakon što je objavio epsku 17 minuta dugačku “Murder Most Foul” kao prvu autorsku skladbu u osam godina. Znači li to da je ipak možda i cijeli album na putu? Ne znamo, ali sada takav scenarij djeluje izglednije kad je priložena još jedna nova pjesma. “I Contain Multitudes” slična je svojoj prethodnici upravo što većim dijelom nabraja cijeli niz utjecaja s područja kulture koji djeluju na Dylana. Upravo ti autori i djela čine ta “mnoštva” koja Dylan sadrži, a u ovom slučaju oni sežu od Beethovena i Chopina, preko Edgara Allana Poea i Williama Blakea do Anne Frank i Indiane Jonesa (koji se, naravno, rimuje s The Rolling Stones). Dylan neće propustiti priliku da posipa pjesmu aluzijama i na mnoga prijašnja djela od “Red Cadillac and a Black Moustache” Warrena Smitha koju je i sam obradio na kompilaciji posvećenoj hitovima legendarne kuće Sun Records, do “All the Young Dudes” benda Mott The Hoople koju je napisao David Bowie.

U Dylanovom smislu, dakle, sadržavati mnoštvo znači biti dijelom beskonačne tradicije s kojom se vječno treba upoznavati, ako ni zbog čega drugog, onda samo kako bismo u sebi prepoznali njezine odjeke i odali im počast. Ne treba se zavaravati i umišljati si da stvaraš nešto sasvim izvorno i novo, jer čak iako si Bob Dylan,  iza tebe je tisućljetna tradicija koja je to prije tebe već ovako ili onako zahvatila. Ako misliš biti velik upoznaj se s mislima i djelima koja su ti prethodila jer na taj način ćeš rasti dok ne obuhvatiš mnoštvo. Dylan tako već drugom pjesmom za redom potvrđuje status dežurnog hermeneutičara modernog doba, a taj plašt je na sebe navukao brojnim citatima na svojim pločama s početka stoljeća i nastavlja ga nositi obrađujući klasike na posljednja tri albuma, a poruka mu postaje kristalno jasna na dvije nove pjesme – upoznaj to mnoštvo koje nosiš u sebi kako bi spoznao što jesi i zašto.

Paralelno s Dylanovom pjesmom, u narednom tjednu bit će i objavljena nova knjiga majstora strave Stephena Kinga. Riječ je o zbirci koja sadrži četiri duže novele i nosi naziv “If It Bleeds” prema jednoj od njih koja će možda privući ranu pozornost fanova književne superzvijezde budući da donosi nastavak priče o Holly Gibney i Ralphu Andersonu, likovima iz njegovog hita “The Outsider” koji je početkom godine ekraniziran u obliku HBO-ove miniserije. Ta, kao i ostale priče iz ove zbirke svakako su još jedan dokaz da je King kao pripovjedač u jednom novom naletu forme, pogotovo u faustovskoj “Rat” ili kada u uvodnoj “Mr. Harrigan’s Phone” zaziva atmosferu jedne od jezivijih epizoda serije “The Twilight Zone”, pa čak donekle i vlastitog “Pet Sematary”. No, vjerujem da će čitatelji ovu zbirku ipak najbolje pamtiti po noveli “The Life of Chuck”.

Stephen King “If It Bleeds”

Razlog tome je možda najviše u ozračju kraja svijeta koje u toj priči King opisuje, a koje ima mnogo toga zajedničkog s apokalipsom koju proživljavamo u razdoblju u kojem nas ova knjiga nalazi. Kod njega doduše nema pandemije (to ćete naći u nekim njegovim ranijim radovima poput “The Stand” ili “Cell”), ali ima potresa, vala samoubojstava, rupa koje nastaju u gradovima i planetarnih pomaka. Čak i internet odumire (King zna što je najstrašnije, to mu je profesija). Sve je to na neki način povezano s tajanstvenim Chuckom kojeg ćemo upoznati u naredna dva čina, od kojih posljednji, premda u biti prvi (priča je ispričana unazad) nosi ime… pogađate: “I Contain Multitudes”.

King u ovoj priči doslovno opisuje poslovicu koja kaže kako sa smrću jednog čovjeka nestaje jedan cijeli svemir i upravo se to događa likovima s početka priče koji ne mogu razumijeti svoju sudbinu. Iz Kingove perspektive to da netko u sebi sadrži mnoštvo znači da smrt te osobe znači i smrt toga mnoštva, ali isto tako to je i bojni poklič za življenje života punom snagom i doživljavanje njegove iskonske čudesnosti. Svi koji su čitali Kingov magnum opus “The Dark Tower” pamte njegove refrene od kojih je jedan “Go then, there are other worlds than these.” U “The Life of Chuck” svjedočimo kraju jednog od tih svjetova kojim je neznajući vladao jedan bankovni činovnik koji je volio plesati. Kingova dirljiva strana je ponekad jača od one jezive po kojoj je poznatiji, ali on već desetljećima ocrtava po nekoliko različitih svjetova godišnje jer ih u sebi sadrži mnoštvo.

Za razliku od Dylana i Kinga, Whitmanovo mnoštvo značilo je dopuštanje mogućnosti kontradikcije. Dosljednost je jedna od vrlina koje su na cijeni, ali Whitman shvaća da to nije dovoljno. Ako si dovoljno velik možeš sagledati istu stvar iz različitih kutova i uvidjeti da s različitih strana izgleda drugačije. Zamislite da stojite pred golemom posloženom Rubikovom kockom. Tko je manji od kocke vidjet će jednu stranu kocke i reći da je, na primjer,  crvena.  Tko je veći od kocke vidjet će da postoje i druge strane u različitim bojama. Tko je dovoljno velik, podići će kocku i možda razumjeti kako je sastavljena.

Živimo u duboko polariziranom društvu i, kako stvari stoje, sve ćemo se više polarizirati u budućnosti. Svatko od nas živi u svojem mjehuru iz kojeg mu se svi drugi mjehuri čine neispravnima. Možda nam Whitman, Dylan i King poručuju da smo u krivu. Da smo premaleni da shvatimo da je i naša perspektiva preuska. I da moramo rasti u sebe prihvaćajući i tradiciju i tuđe svjetove, da shvatimo da ni u kontradikciji nema ništa loše. Učeći i prihvaćajući možda ćemo shvatiti da u sebi sadržimo mnoštvo i da upravo u tome leži čudesnost svijeta.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X