Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je reći da sam se veselio tom putu, s obzirom na to da nikada do sada nisam kročio na teritorij susjeda, a kako u zadnje vrijeme patim od slinavih nuspojava fetišiziranja velikih gradova – odlazak na odmor prije selidbe u Ljubljanu činio mi se savršenim.

Beograd (Foto: Unsplash.com)

Stari doma dosta često zna gledati „24 minuta sa Zoranom Kesićem“, srpsku inačicu „The Daily Showa“, a njen je voditelj, titularni Zoran Kesić, istočnoeuropski klon Johna Olivera, možda ne toliko likom, koliko djelom. Svako toliko zasjeli bismo zajedno ispred televizije i popratili detaljnu, ali izuzetno duhovitu i satiričnu analizu srpske političke situacije. Na trenutke bi mi sve to skupa izgledalo kao neka jako loša epizoda serije „It’s Always Sunnyin Philadelphia“, najdužeg televizijskog sitcoma, ali bismo uvijek došli do zaključka da bi Zoran Kesić i u Hrvatskoj stvorio uspješnu televizijsku emisiju, s obzirom na količinu idiotizma koji krasi naš diskurs, a samim time i društvo. Njegov se večernji špil sastoji od jedno sedamdeset i šest kila ironije, što njemu kao voditelju (a i njegovoj emisiji) daje poseban šarm, dok neke elemente srpskog društva stavlja pod univerzalnu umanjenicu, a neke apostrofira.

Imam prijatelja koji studira u Beogradu. Prijateljujemo otprilike pet, eventualno šest godina i dosta često raspravljamo o situacijama i faktorima koji karakteriziraju naše dvije susjedne zemlje: neimaština, mlitava politička stabilnost, paradoks srama, sličnosti među narodima, viđenje društvenog i kulturnog konteksta rada – i takvim zabavnim temama. Neimaština mi, u ova dva dana mog boravka u metropoli, nije nešto posebno vidljiva, iako sam se susreo sa nekolicinom prosjaka – no to je prije svega generalni problem velikih, kozmopolitskih gradova, a ne države kao takve. Naravno, sve što se događa u državi u suštini jest problem države, no tu se, kako mi se čini, radi o puno dubljem problemu koji za svoje rješavanje zahtjeva potpuni reboot mentalnog sklopa, a ne tek nekolicinu adekvatnih političara. Mlitava politička stabilnost podrazumijeva apsolutni izostanak spona kohezije unutar vladajuće stranke, što je slučaj u obije zemlje. Paradoks srama nalazi se na vjetrometini raznih debata, najčešće o tome treba li se pojedina zemlja (za primjer – Hrvatska ili Srbija) sramiti određenih političkih postavki koje su od velike važnosti (npr. ideološka orijentacija pojedine stranke). Odgovor na to pitanje čini se kompleksnim, no on to zaista nije. Svi javni politički akteri (osim političkih komentatora, ako njih uopće možemo svrstavati u tu kategoriju) trebaju snositi odgovornost za izrečeno u javnom prostoru. Tako, primjerice, hrvatsko pučanstvo stalno prima „bube u uho“ o starohrvatskim pozdravima i beskompromisnim i čistim ratnim herojima, a srpska se javnost uvjerila da „njihov narod na Brijunima nema prijatelja“. U ovakvim se izjavama javlja paradoks srama: ne znamo što bismo sa sobom, svojom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću – ali što god napravili, toga se nećemo sramiti – što me dovodi do zaključka da, kada je u pitanju paradoks srama unutar povijesnih gabarita, radi se o konstanti prisutnoj u obije države.

Beograd (Foto: Unsplash.com)

Sličnosti među narodima su očite, a kada o njima govorimo, prvo nam na pamet padnu one lingvističke sličnosti. No, usprkos tomu, od ponedjeljka sam doživio nekoliko šaljivih anegdota koje ukazuju na to da s kulturne strane između naroda postoji pokoja razlika. U utorak sam se dvaput vozio s taksijem – do i od prijateljeve rezidencije. Kako se radi o izrazito velikom gradu, jel’, velegradu – postoji jako velika šansa da ćete upasti u gužvu u prometu, što mi se i desilo. Da bi spasio situaciju, poštedio me nesnosnog čekanja u koloni i dovezao me do moje destinacije u što kraćem roku, vozač taksija napravio je nekolicinu upitnih (možda čak i protuzakonitih) akrobacija, a neke od njih uključuju prolaženje na crveno, vožnja posred bolničkog kompleksa dok se unesrećenik nosi do vozila hitne pomoći, sve to uz must dozu psovanja. Navečer sam uzeo istog prijevoznika, ali me zadesio drugi vozač koji mi je servirao „Srbiju 101“na tanjuru provevši me kroz cjelokupnu sociopolitičku situaciju u zemlji. „E, tu je prodavnica, velika, ma ogromna! Jest da sad ne radi, al’ kad radi je vrhunska!“, „Kad demoliraju neku zgradu, nitko ne pita ljude što će sa stambenim pitanjem, samo ju sruše i… BUM!“… uglavnom, bilo mi je zabavno. Tatu je, primjerice, zaposlenica najčuvenije beogradske pekare upitala: „Samo slatko, a?“, a zaposlenica lokalnog DM-a također je pokušala inicirati konverzaciju. Ono na što ciljam su upravo te očite kulturne, običajne paralele koje se vrlo jasno mogu povući – u Puli se u Cameu ili u taksiju progovori jedva tri riječi tokom vožnje, u DM-u se razgovara jedino kada te se pita imaš li neku od njihovih mnogobrojnih kartica, a u pekari te „dežurni“ jedva i pogleda.

Beograd (Foto: Unsplash.com)

Domicilno stanovništvo, doduše, nekada tu ljubaznost smatra zamornom. Što se tiče one predivne opservacije od strane drugog taksista u ovoj priči, one vezane uz prodavaonicu – interpretirao sam to kao aludiranje na trenutnu opću uvenutost koju sa sobom nosi kapitalizam. Ta je prodavaonica ekvivalent Uljanika, pulskog brodogradilišta koje je preživjelo mnogobrojne sisteme, a svaki je od njih nosio svoj osebujni vjetar. Uljanik je sve te vjetrove prebrodio, no ovaj najnoviji i najosebujniji vjetar RH – naprosto nije mogao.

Što se tiče zadnje točke dnevnog reda, društveni i kulturni kontekst rada počiva na postavki da rad postoji. Na ljeto 2018. godine unutarnje je dvorište pulskog Rojca posjetio Peđa Bajović, živuća definicija sintagme „čovjek iz naroda“. On je ponajprije stand-up komičar, ali i respektabilni društveni analitičar (kao i intervalni gost Zorana Kesića), mislilac i intelektualac koji je svoje korijene pustio po svim državama u regiji. Dio života proveo je u Hrvatskoj, dio u Srbiji, dio u Bosni i Hercegovini, dio u Crnoj Gori, a nešto se malo smucao i po Makedoniji. Ono što sam iz njegovog nastupa (i dugog razgovora na šanku) uspio shvatiti o njegovom liku jest njegovo viđenje pojma i aktivnosti rada na ovim prostorima. Vani, izvan balkanskih ralja, gdje stvari cirkuliraju malo drugačije – rad predstavlja priliku, način napredovanja u društvu, čak i statusni simbol – dok je kod nas predominantno „mrš u pizdu materinu“ viđenje rada koje proizlazi iz lijenosti. Kao i glupi, nazadni, fašistički nastrojeni Amerikanci koji su dozvolili jednom kretenu poput DonaldaTrumpa da se elegantno domogne vlasti, oba naroda (protagonisti ove priče) za sebe smatraju da su stvoreni za „nešto više od ovoga“ i, kako vidim, često nameću svoju superiornost zasnovanu na ničemu (iz čega na koncu proizlazi neiskorjenjivi nacionalizam). No, generalizacijama nije mjesto u progresivnom društvu, i samim time pripadnike društvenih skupina potrebno je promatrati kao individue podležne društvenim procesima. Svakako se radi o zaista posebnim narodima, koji su maheri za sjebat određene aspekte moderne civilizacije (mnogobrojne firme koje su preživjele stoljećima, ali su naposljetku propale), ali svakako im se druželjubivost, pristupačnost i tečnost u svakodnevnom životu i komunikaciji s drugima trebaju priznati. Jako, zaista jako uživam u Beogradu. Za koji dan odlazim putem Novog Sada, gdje očekuje mnoštvo zanimljivih susreta i doživljaja. Čitamo se krajem tjedna, kada otvaram novi Word dokument!

Zadnje od Reportaža

Idi na Vrh
X