U ponedjeljak 6. siječnja u zagebačkom Vip Clubu nastupio je legendarni domaći jazz sastav Zagreb Jazz Portrait.
Kao jedan od najpostojanijih jazz-sastava u Hrvatskoj, Zagreb Jazz Portrait i njegovi osnivači, danas već profilirani solisti tenor-saksofonist Saša Nestorović, električni gitarist Mario Igrec, te kontrabasist Nenad Jura Vrandečić, svojim su nastupima imali znatan utjecaj na prodor modernog jazza u svako srce slušateljstva koje ih je ispratilo i pljeskom počastilo njihova sola u svojih 20 godina djelovanja. Zamijenivši izvornog bubnjara Juricu Ugrinovića, bubnjar Borna Šercar se kroz ovaj, a i druge desetgodišnje angažmane, profilirao u daleko najsvestranijeg domaćeg umjetnika, a u zadnjih je par godina tu i novi član, pijanist Hrvoje Galler. Njih su dvojica, zbog nemalih problema s bas-pojačalom, u ponedjeljak na koncertu u zagrebačko Vip Clubu držali stvari na okupu.
Bend je tijekom svog djelovanja imao i znatan rebelijanski imidž na sceni u širem smislu, s programima Coltranea i Monka, već ako uzmemo u obzir kakvi su vjetrovi swingali oko ‘stamtischa’ u BP Clubu. U vrijeme djelovanja Boilersa, pak, s njima i ZJP moglo se govoriti o tome i da imamo neku scenu, ipak zaboravljajući pri tom da podmladka nije bilo kao danas i da je pojam sessiona bio potpuna apstrakcija, za što su odgovorni (bili!) prije svega ti i takvi vjetroviti.
Tih 20 godina karijere, koje i nisu tako malo, nastavljaju repertoarom predstavljati i u drugom setu, nakon što je prvi završio modernističkom Šercarovom kompozicijom „Bjeloglavi sup“; ‘half-timeom’ u up-tempu danom na raspolaganje trojici solista, nakon čega Šercar solira preko riffa ritam-sekcije; taj je umjetnik inače pretprošle godine u vlastitoj nakladi predstavio poetsko-likovnu mapu „Glazbene vjetrenjače“. Drugi je set obilježen presjekom skladbi formativnih godina ansambla, poput Igrecove „Novo zlato“ i inih. Ipak je ZJP ostvario 8 nosača zvuka, brojne koncertne i klupske nastupe, TV snimke, te radio-emisije uživo, što nije malo. A da je još bio i praznik, da se na koncert nije naplaćivao ulaz, čime organizator zacijelo nije na dobitku, da se i ne govori.
Kvartet izvodi skladbe svih članova, a kao aranžeri i izvođači sudjeluju svi podjednako. Pored neokoltrejnovskog Nestorovića i melodičara Igreca koji nije bio toliko razigran koliko smo navikli na njega, uz predložak teme čiji mu je papir uporno padao sa stalka, uz Šercara, najviše se istakao Galler, pijanizmom u duhu Billyja Taylora; moderan, a klasičan. U drugom se dijelu koncerta bend malo razišao, zbog spomenutih problema sa zvukom koji nisu otklonjeni do kraja koncerta. Taj je začinjen u maniri onog što smo na ovom sajtu nazvali freasy-listeningom, finskog benda „Black Motor“, ironičnim komentarom koji je kič povezao s avangardom. Ukratko, bio je to jedan od onih koncerata na kojem se i bendu i odazivu publike može dati ista ocjena; tipa, onog našeg izvornog domaćeg, „na žalost“…