Ako pročešljate komentare ispod portala koji su objavili vijest o kninskom fijasku najčešće dominira jedan, toliko tipičan i toliko hrvatski – ‘Dobro, tko je taj Branko Lustig?’ Zaista, volio bih provesti mini – anketicu poradi sociološkog zaključka tamo dolje. Tko je Woody Allen? Tko je Steven Spielberg? Tko je Branko Lustig? Tko je Thomspon?
“Danas je povijest. Danas će biti upamćeno. Godinama od danas mladi će u čudu pitati o ovom danu. Danas je povijest i vi ste dio nje. Prije 600 godina Židovima su rekli da smiju doći u Krakow. I oni su došli. Dovukli su svoje stvari u grad. Udomaćili se. Zadržali se. Prosperirali su u poslu, znanosti, obrazovanju, umjetnosti. Došli su bez ičeg i bez ičeg su procvjetali. Šest stoljeća Krakow je bio židovski. Do ove večeri tih šest stoljeća bit će glasina. Kao da se nikad nisu ni dogodila. Danas je povijest.”
Pretpostavit ću da je većina gledala Schindlerovu listu producenta Branka Lustiga koji je za isti film dobio i Oscara. Ja jesam, u dva navrata. Baš kao što je i Lustig u dva navrata dobio Oscara. Gore navedeno je citat Amona Goethea kojeg u filmu tumači Ralph Fiennes, citat pomoću kojeg se u nekoliko rečenica najbolje može pokopčati koliko je fašistička ideologija devalvirajuća, necivilizirana, nehumana, zla i antievolucijska. Citat u kojem se zatire inteligencija naroda da iz ničeg stvori nešto, a time i inteligencija samog ljudskog roda. Citat u kojem se stoljetna kultura pretvara u spaljeni barut. Citat u kojem se prosperitet naziva parazitskom karakteristikom, a grad lišava znanosti, obrazovanja i umjetnosti. Ovih se dana, kao tada i Krakow, znanosti, obrazovanja i umjetnosti lišio i Knin.
Prije nekoliko dana Branko Lustig je u sklopu promocije svog novog filma o holokaustu posjetio i taj naš Knin, nadajući se valjda, kako i zdrav razum nalaže, da su ratne strahote dovoljno empatizirale područje učinivši ga libertanskijim, zdravorazumnijim, ljudskim. Čovjek se valjda nadao da samo glupan dvaput ugazi u govno. Nadao se da nakon toliko ubijenih Hrvata i Srba, grad domaćin ubijenih živi po načelu da nijedna ideja nije vrijedna ljudskog života.
Međutim, nada je kurva.
Nada ne pretpostavlja da postoji čovjek poput ravnatelja kninske osnovne škole Domovinske zahvalnosti Ivana Uzuna koji svjesno patronizira djecu da ne idu na projekciju filma i predavanje čovjeka koji je netom prije toga u svehrvatskom i svekatoličkom Zadru izjavio da nakon Holokausta ne vjeruje u postojanje Boga.
Zamislite samo koji je za njega poremećeni holivudski izopćenik taj Lustig. Na takav način žonglirati teodicejom koja kaže da biće svemogućeg dobra ne bi dopustilo zlo. Na takav način parafrazirati Epikura, jednog od najvećih grčkih filozofa i to u Kninu, gradu čiji je ekonomski boljitak pod upitnikom već 15 godina upravo iz razloga što vjeruje da će mu pomoći Bog, a ne znanost, obrazovanje ili nedajbože pederska umjetnost.
Dopustit ćete mi da iskoristim jednog krezubog umjetnika s početka 90 – ih : “Nećete u Knin, niste ni prije”. Ako pročešljate komentare ispod portala koji su objavili vijest o ovom fijasku u Kninu najčešće dominira jedan, toliko tipičan i toliko hrvatski – “Dobro, tko je taj Branko Lustig?” Zaista, volio bih provesti mini – anketicu poradi sociološkog zaključka tamo dolje. Tko je Woody Allen? Tko je Steven Spielberg? Tko je Branko Lustig? Tko je Thomspon? Požurit ću sa zaključkom i reći sljedeće.
Veliko je sranje to što je Branko Lustig bojkotiran u Kninu. No, ne treba se zavaravati, sagledavati obje strane medalje pa se odlučiti za jednu. Ne, Lustig je pao zbog antiustaškog i antinacionalističkog karaktera svog filma skupa u jednakoj mjeri kao i zbog svog ateizma. Lustig je popušio zbog ambijenta u Kninu, gradu koji hvata zrak od ekonomskih udaraca i koji važi kao karitas deponij, u kojem je kler isprepleten s obrazovnim sistemom, a obrazovni sistem s politikom koja od vremena imigrantskih ustaških isprdaka 90-ih na svakom skretanju kreće desno. Za sve dobro zaslužan je Bog, a za sve loše komunisti, velikosrpska propaganda i židovsko – masonska mašinerija – patetično je načelo koje se u svojoj biti ne razlikuje mnogo od citata Amona Goethea na početku.
Patetično je da zbog revizionizma na bazi Šuška, Bobana, Vukojevića, priglupog ravnatelja, ali i svećenstva kninska djeca neće čuti povijest iz prvog izvora. Mogao bih biti i zloban pa reći da mi je u jednoj mjeri i jasno da stanovito svećenstvo ne želi dijeliti djecu s drugim. Bojkot Lustigovih 5 minuta jest oblik antisemitizma, a činjenica da je vodstvo kninske osnovne škole u njemu vidjelo nekakvog židovskog Savu Štrbca antipametno.
Ovo jest slučaj kojim se treba pozabaviti MZOŠ ali i Ministarstvo kulture u suprotnom – Laku noć, Hrvatska!