Zlatko Dizdarević: Idemo u susret fašistoidnom korporativnom imperijalizmu

Razgovor s BiH novinarom i diplomatom Zlatko Dizdarevićem, pod nazivom ‘ISIL-ovanje civilizacije’, prepoznato je kao najbolji trenutak ovogodišnjeg Festivala alternative i ljevice u Šibeniku. Tajming koji nije mogao biti bolji te Dizdarovićevo detaljno poznavanje prilika na Bliskom istoku učinile su ovaj javni intervju obvezatnim štivom.

Zlatko Dizdarević na FALIŠ-u (Foto: Jozica Krnić)
Zlatko Dizdarević na FALIŠ-u (Foto: Jozica Krnić)

Transkript kompletnog razgovora novinara Damira Pilića i Zlatka Dizdarevića, s nedavno završenog FALIŠ-a, prenosimo u cijelosti ljubaznošću portala Kontrapress.com.

„ISIL-ovanje civilizacije“ ili otkud je došla Islamska država, koji su njeni uzroci i koje su moguće posljedice, neke su od tema o kojima je novinar Slobodne Dalmacije Damir Pilić razgovarao s kolegom i diplomatom iz BiH, Zlatkom Dizdarevićem, na trećem Festivalu alternative i ljevice koji je održan od 2. do 5. rujna u Šibeniku.

Dizdarević je jedan od najboljih novinara bivše Jugoslavije, postjugoslavenskih zemalja, čovjek koji je bio dopisnik iz bliskoistočnih zemalja, diplomata koji je pokrivao Siriju, Libanon, Irak… Bio je veleposlanik BiH u Zagrebu. Autor je nekoliko knjiga koje su objavljene u više zemalja, a na Bliski istok je prvi put otišao kao dopisnik još 1978. godine, kad je na čelu Sirije bio otac današnjeg predsjednika Bašara El Asada, Hafez El Asad.

Koje bi bile glavne razlike tadašnje Sirije kad ste prvi put došli i ove današnje? Koja je razlika u načinu vladanja između oca i sina Asada?

Prije odgovora na konkretna pitanje i uz zahvalnost za poziv da budem ovdje, dužan sam Vam nekoliko objašnjenja i napomena. Veliku sam sreću imao što su se u mom profesionalnom životu ukrstila dva različita iskustva – jedno je novinarsko, a drugo je iskustvo diplomate. Ta dva iskustva se, volim kazati, ni u putu nisu srela. Prvo iskustvo je bilo ono koje mi je omogućilo da vidim život na tim prostorima iznutra, odozdo, da učim o tom svijetu po pijacama, privatnim kućama, po sokacima, kako bi smo kazali među običnim ljudima i od njih, po kafeima… i da shvatim koliko je značajno ono što mi je moj veliki učitelj, prije nego što sam otišao, kazao nakon mjeseci priprema. Kada sam dobio rješenje da idem za stalnog dopisnika “Oslobođenja” u Kairo 1982. godine – ranije sam išao nekoliko puta nakratko, konkretnim povodima – rekao sam mu: „Znate, idem duže na Bliski istok, da li možemo negdje da popijemo kafu, pa da mi nešto ispričate o tome.“ Bio sam mlad i nedovoljno iskusan, naravno. Pitao me je za neke od važnih knjiga o Bliskom istoku. Nisam sve pročitao. Sjećam se kao jutros, izdiktirao mi je naslove 18 knjiga. Tad se ozbiljan sistem bavio slanjem dopisnika u inostranstvo. Pitao me koliko vremena imam za pripremu, rekao sam godinu dana. Toliko mi je prije odlaska rečeno da se spremam.„Kad pročitaš 10 od ovih 18 knjiga onda možemo početi razgovarati.“

Nakon par mjeseci počeli smo da razgovaramo. Redovno i temeljito, o tamošnjoj politici, istoriji, mentalitetu, kulturi. Rekao mi je, pred odlazak jednu stvar koju sam shvatio i nikad nisam zaboravio: „Ako budeš tamo prosuđivao stvari našom logikom i pameću, našim sistemom razmišljanja i tim standardima tumačio i zaključivao o onom što se tamo dešava – nećeš nikada shvatiti o čemu se radi. Pokušaj čitati zbivanja logikom kojom oni razmišljaju, a razmišljaju u mnogim stvarima bitno različito. Jasno, jer je sve utemeljeno na drugačijoj istoriji, drugom mentalitetu i životnim matematikama. Pokaži im čašu i upitaj šta je ovo, vidjet ćeš da će Evropljanin i Amerikanac pažnju prije svega obratiti na vrstu čaše, izgled, dizajn, a oni neće vidjeti čašu, nego koja je i koliko tekućine unutra. Ni njihove logike o prijateljima i neprijateljima, vlasti i partnerstvima, najčešće se ne poklapaju sa našima”.

Da bih sve to shvatio i “dobacio” do takvog načina razmišljanja, bilo je beskrajno značajno što sam otišao kao novinar i što sam pokušavao da spoznam taj način razmišljanja iznutra i odozdo. Iz crnih limuzina tamo, slušajući samo naloge od kuće, to se ne može dokučiti. Ovo što je došlo kasnije kao nadogradnja, kada sam otišao kao ambasador BiH u Aman, Siriju, Irak i Liban bilo je u mnogo čemu sasvim novo otkriće. Prije svega to koliko se prečesto taj život tamo politike uopšte ne tiče, koliko se politike ne tiču ljudi, koliko je se de facto malo tiče i sve ovo što mi danas gledamo kao ljudske drame izbjeglica koje nam dolaze. Problem nam je šta ćemo i kako mi s njima, a ne odakle oni uopšte u toj situaciji, kako to riješiti njih radi, a ne nas radi… Važno je saznanje bilo ne to šta je činjenica, nego kako se tom činjenicom manipuliše u ovom ili onom interesu. To je potpuno druga filozofija koja ne uvažava skoro ništa od onoga što ja nazivam logikom vlastitih očiju.

Eto, ta dva ukrštena iskustva dovela su do toga da razmišljam ovako kako razmišljam danas, neki kažu na način koji je “remetilački” u odnosu na proizvedene političke i medijske istine. No, to su moja vlastita razmišljanja koja nisu bila podložna, čak i kad sam bio ambasador države koja ne postoji i nikoga se nije ticalo šta ambasador radi osim ako nisu direktno konektovani na lidere naše države. Imao sam slobodan prostor. Plašili su se da me pitaju ono što su znali iz prethodnih decenija, a neki su, moram priznati, i uvažavali ali to nije imalo nikakvog odraza na našu politiku. Zbog toga što, da biste imali vanjsku politiku morate imati unutrašnju. Da biste imali unutrašnju, morate imati državu, što BiH nažalost nije.

Ovo sam bio dužan da vam kažem zbog toga što ću u odgovoru na pitanja koja će mi biti postavljena koristiti tu logiku koja je takva kakva je, a ne već uhodanu i ciljano proizvedenu političku logiku, posebno na zapadu, koja se danas nameće po svijetu povodom događanja na Bliskom istoku.

Asad onda, otac, i Asad sad, sin – proizvod su dva različita vremena. Stariji, Hafez El Asad je bio lider Sirije u drugom vremenu u kojem su se budile ili stvarale velike, jake i moćne države koje su izrasle na filozofiji panarabizma, uz zamah “trećeg puta”, nesvrstavanja. Sirija je u jednom trenutku čak bila formalno i zajednička država sa Egiptom. To je bilo vrijeme entuzijazma u eri oslobađanja od kolonijalizma. U toj fazi su pravljene države potpuno drugog tipa, jake i moćne sa puno entuzijazma, ideološki određene i striktne, države koje su poštivale sekularizam i nešto što bi se teško moglo nazvati multikulturalizmom, ali izvjesno uz uvažavanje etničkih, vjerskih i drugih razlika. Postojao je odnos prema davnoj prošlosti. Utjecaj zemalja iz Zaliva i petro – dolar još nisu bili dominantni. Taj se sistem, naravno branio na dosta brutalan način tako da se ne može govoriti o logičnom spoju panarapske širine i demokratičnosti kakvu podrazumijevaju građanska društva zapada i dugih demokratskih istorija, ali su to bile respektabilne države koje su imale sasvim drugačije vizije i realnosti od ovoga što im se nametnulo silom danas. Prije svega izvana. Na tragu dramatične konstante koja je od Bliskog istoka napravila prostor pljačke i uzimanja i nikako teren kojem bi se pomoglo u istinskom rastu i emancipaciji. Logika je jasna. Takve države ne bi bile spremne na otimačinu, prije svega energije, čemu su skoro isključivo morale da služe. Sve do danas.

Ovo sada je rezultat velikog projekta stvaranja novog Bliskog istoka na temeljima razvalina sistema što su ga ustanovili Britanci i Francuzi nakon raspada Otomanske imperije. Novi vlasnici su prvenstveno sa svojim evropskim i drugim satelitima, imali ekskluzivno korporativne ambicije, želje i nastojanje da se maksimalno i do kraja iskontrolišu resursi i tokovi nafte i gasa, da se praktično opljačka sve što se može ukrasti po cijeni koja Zapadu odgovara. Da bi se to moglo, ne smije se obrazovati, ne smije se uzdizati, ne smije se stvarati srednja klasa koja predstavlja izvor svakog napretka i uspješne budućnosti. Onoga časa kada se stvore čvrste države jakih režima, ali uz dosta socijalnih komponenti, mogućnosti za zapošljavanje, besplatno obrazovanje, zdravstvo i sve na tom tragu, dakle kad su te države svojom organizacijom i snagom postale prepreka da se barel dobije ispod svake pristojne cijene, tog trenutka postalo je jasno eksploatatorima da se mora ući u razaranje i rušenje tih država. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh