Osnivač Makronove, uspješnog makrobiotičkog centra koji svoje začetke djelovanja bilježi 1987. godine u Zagrebu, Zlatko Pejić prisjeća se svoje kratke karijere u Azri i iznosi svoja razmišljanja o malo drugačijim stvarima od makrobiotičke prehrane i stila življenja po kojima je najpoznatiji u medijima.
Novi val koji se događao u prošlom stoljeću i bivšoj državi imali ste priliku živjeti, sudjelovati u njemu, kako ste tada to doživljavali, ako je uopće moguće o svojoj prošlosti pripovijedati bez sadašnje perspektive?
Zlatko Pejić: Sredinom sedamdesetih prema kasnim sedamdesetima nevjerojatnom snagom, kao gljive iskrsnuli su ljudi koji su željeli nešto reći, izraziti svoj stav kroz glazbu. Većinom nisu bili glazbeno educirani, ali su imali emociju. Došao sam u Zagreb u glazbenu školu učiti gitaru i gudači kontrabas. Milje me vukao jazz glazbi i rocku, što me stvarno zanimalo, a klasična glazba je bila forma koju je trebalo ispuniti. Zanimalo me i raditi vlastitu glazbu. Što mi je posebno bilo zanimljivo bila je pantomima i sve sam promatrao kroz kazališni model. Punk i New Wave sam gledao kao teatar apsurda, kao nešto što se dogodilo na površini društvene pozornice, nešto što je bilo blisko Artaudovskom teatru okrutnosti.
Ono što je fascinantno bilo kod nas je to što se nije baš uvijek pokušavalo oponašati ono što je bilo vani. Najprije zato što ljudi nisu bili slični, najmanje je Johny Štulić sličio Johnyju Rottenu. Štulić je bio puno zreliji, konkretniji i sadržajniji. Ubrzo sam shvatio da to nije kulturna ekshibicija već manifestacija životne strasti s pomalo gnjeva, straha, zbunjenosti, aktivizma , kreativnosti… puno, puno toga što samo osjećate, a u potpunosti ne razumijete.
Koju ste glazbu slušali u to vrijeme?
Zlatko Pejić: Tada sam slušao The Stooges, New York Dolls i Velvet Underground, i svi mi koji smo to tada slušali na neki način smo korespondirali sa stanjem uma koje je prethodilo pojavi punka, znali smo da se nešto sprema.
Zanimljivo je da su ljudi koji su tada slušali pop i rock glazbu nisu slušali cajke kao danas. Tada je doduše još značajan utjecaj imao folklor i nešto novokomponirane narodne glazbe. Ipak, pop i rock scena bila je čvrsta i pročišćena i pogledu ukusa. S obzirom da se radi o vremenu u kojem je do informacije bilo dosta teško doći djelovalo se prema pretpostavkama. Ploče su recimo švercali Turci koji su putovali od Istanbula do Njemačke. Postojala su mjesta dilanja ploča na cesti pokraj Gradiške i Novske gdje bi oni stajali i gdje se išlo nabaviti ploče koje su dalje išle za Požegu i Slavonski Brod.
Sjećam se tih davnih vremena, dok sam još bio klinac, kada sam se cijeli dan šetao s “Sg Pepper Lonely Heart Club” po Požegi da me svi vide.
Vaša prisutnost u Azri je bila doista kratka i kao takva slabo da je igdje zabilježena, možete li vi ispričati više o tome?
Zlatko Pejić: U Azru sam došao na Štulićev zahtjev, tada smo se družili preko prijatelja, susretali na nekim događajima. Johny je htio da ja u Azri preuzmem mjesto basista jer je Srđan Sacher imao druge planove odnosno osnivanje Haustora. Ja sam tada planirao odlazak u Pariz na studij pantomime pa sam pristao samo na kratko kako bi premostili taj period. On je vjerujem računao da ću ja ipak duže ostati kada me nagovarao. U to vrijeme mislim da je povlačio paralelu ne po sviranju nego po stilu s Jean Jacques Burnelom, basistom The Stranglersa, zato je njegov izbor nakon Sachera koji je bio odličan basist pao na mene.
Tada je najveći problem bio što nitko od nas osim Štulića nije imao instrument. On je jedni imao Fendera. Počeli smo se nalaziti u ljeto, u stanu Štulićevih u Novom Zagrebu. Bilo je užasno vruće da smo probe imali u kupaćim gaćama. Ja sam svirao akustičnu gitaru, Johny Fendera na “prazno” a Leiner je bubnjao po svojoj kožnoj torbi. Nakon toga su se probe Azre održavale u Sacherovoj kući na Črnomercu zajedno s Haustorom. Ja se toliko divim Johniju na njegovoj odlučnosti i hrabrosti i zahvalan sam mu jer me neizmjerno inspirirao. Da bi mi mogli imati probu on je ujutro išao u Sesvete kod nekog prijatelja po bas gitaru koju je nosio u vreći za smeće na Črnomerec da bi ja mogao odsvirati probu i da bi ju onda nakon probe nosio nazad, i tako svaki dan.
Koliko god on negirao sebe i sve što je napravio, ja moram reći da je on čudo i nevjerojatan fenomen. Rijetko tko je imao toliko fokusa, predanosti i hrabrosti. Mislim da jest s pravom povrijeđen jer ljudi njegovog senzibiliteta su ljudi koji znaju biti ozlijeđeni. On nije znao funkcionirati s predumišljajem, jednostavno je onakav kakav je i takvi ljudi su jako ranjivi i s pravom se osjećaju ugroženima. Pokrenuti mase, doći do visokog standarda uživo, obilježiti vrijeme sa svojim tekstovima, aktualizirati stvarnost i artikulirati je odmah istog trena, rijetko tko je to mogao kao on i još k tome imati lirsku dimenziju u izričaju.
Kreativna epilepsija tako bi se to trebalo zvati, taj grč kojim je stvarao.
Kako su izgledali vaši nastupi?
Zlatko Pejić: Kad smo svirali u Lapu sjećam se da sam bio zbunjen količinom energije koju je Štulić izbacivao iz sebe, znao sam pogledavati Leinera s pitanjem hoće li on biti OK, hoće li to sve izdržati. On je imao toliko toga za reći i podijeliti to s ljudima, s onima koji su se isto tako osjećali. Tada su svi bili dio zagrebačke ili beogradske scene i vjerovali da rade nešto jako važno, da to nije nešto slučajno ili nešto što se događa na top listama. To se dešavalo u klubovima i srcima ljudi koji su tada po prvi puta iskusili pogo, to neartikulirano skakanje. Kada bi netko bio pokušavao uhvatiti neki plesni korak to je bilo praktički smiješno. Sve je moralo biti drugačije i u svemu se naravno pretjerivalo.
Kako ste živjeli tada, kao student?
Zlatko Pejić: Tada sam živio kao podstanar, posvuda u Zagrebu, na periferijama gdje se moglo naći povoljan smještaj. U Botincu kod jedne bake, dijelio sam sobu s jednim studentom, Arapinom. Nismo tu zimu imali grijanje pa smo po cijele dane bili u Studentskom centru, na toplom. Boravili smo kod prijatelja ili ilegalno u studentskom domu. Naravno, zbog toga se lakše moglo ići u Kulušić ili Lap. Družio sam se sa Štulićem preko zajedničkih prijatelja, susretali na nekim događajima. On je tada bio fenomenalan, čovjek s gitarom koji gdje god bi se pojavio s gitarom je plijenio pažnju, počeo bi od sevdalinki za koje je govorio da je lokalni blues i krenuo dalje prema klasičnom rocku. Bilo je to čudesno i većina je vjerujem mislila da nije normalan, čak su se više sprdali s njim nego što bi ga ozbiljno shvaćali. Dio nas smatrali smo da je drugačiji lik koji stvarno ima sadržaj. Tada je glazbeni milje funkcionirao po enklavama i nije bilo previše miješanja. Ja sam isto tako bio više naginjao “interdisciplinarnosti” i nisam nigdje posve pripadao.
S obzirom da se makrobiotika kao svjetonazor i dalje po svom opsegu praktičara i dalje može smatrati alternativom, kako je tekao taj put iz glazbenog eksperimentiranja ka posve drugoj profesiji?
Zlatko Pejić: Filozofski i intelektualno makrobiotiku sam otkrio prije nego što sam uopće znao za makrobiotičku prehranu. Negdje s 25 godina stvarno ulazim u makrobiotiku što znači da sam odlučio živjeti po tim načelima razmišljanja, što je uključilo i prehranu. To me i prirodno udaljilo od glazbe, ne u svakodnevnom već u profesionalnom smislu. Udaljilo me to od krugova prijatelja i poznanika koji su možda smatrali da je to šteta što sam otišao u taj svijet, na neki način mi je žao što zbog moje promjene mnoge od tih ljudi nisam vidio i više od dvadeset godina, ali s druge stane otvorile su se mnoge dimenzije, novi prostori. Kroz tu promjenu dogodilo se da sam sreo mnoge ljude koje da sam se ovdje nastavio baviti glazbom nikada ne bi sreo, od Davida Byrnea, John Cagea, Paul Wintera do Stinga. Samo zahvaljujući dijeljenju istih interesa i to ne isključivo glazbenih već širih kao što je ekologija i sl.
Kada sam već nekoliko godina bio u makrobiotici, sreo sam Štulića, tada je s dozom zabrinutosti za moj kreativni potencijal rekao kako dok je bio vegetarijanac nije napravio niti jednu pjesmu, a kada je ponovno počeo jesti meso da mu se muza vratila! No, to je Štulić. I na kraju krajeva svako ima svoj ključ za vrata nadahnuća.
Kako o glazbi sa svog svakodnevnog stajališta mislite danas?
Zlatko Pejić: Svaka generacija ima svoje heroje i svako razdoblje donosi sukladan duh vremena! No danas se da prepoznati prisutnost površnosti koja može onemoćati nove naraštaje pri čemu mladi ljudi mogu misliti da je normalno biti površan i plitak, jer to je eto – zabavno. Postoji opasnost da ispraznost postane trend i iz njega se kreiraju nevrijednosti i niski kriteriji. MTV je nekada bio prozor u svijet popularne glazbe a sada je industrija koja prodaje zaslađenu vodicu! Sva je sreća da su se danas pojavili mladi autori kao što su Florence, Adelle, Jack White ili Black Keys no još čekamo novog Strummera ili Štulića. Netko treba pomicati granice, iznositi čvrste stavove, provocirati na promjene i stvoriti uvijete za napredovanje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
