Jedanaesto izdanje Audioarta – festivala eksperimentalne i improvizacijske glazbe, koje se održalo 28. i 29. kolovoza u pulskom Društvenom centru Rojc – poslužilo je kao očigledan pokazatelj da su hrvatski glazbenici gladni i željni istraživanja svojih, ali i tuđih mogućnosti u vremenu u kojem sama individualna egzistencija predstavlja svojevrsni napor.
Priča o koronavirusu obojana neizvjesnošću mnoge je bacala u vode pesimizma kako netom nakon ulaska u lockdown, tako i prilikom izlaska iz istog. Nije se znalo hoće li ljeto u formatu u kakvom ga inače znamo uopće biti u planu, a kamoli izvedivo. Nezaobilazan faktor ljeta jest upravo obilaženje koncerata, festivala, filmskih projekcija, i u biti svega što se može svrstati pod ‘javna okupljanja’. Međutim, onda kad su nam ljetni mjeseci već polako bili za vratom – dolazi do neočekivanog obrata i mnogima (uključujući i mene) život prestaje biti personalizirana, bezizlazna noćna mora. Javna okupljanja su dozvoljena uz poštivanje mjera predostrožnosti, a lopta se polako počela kotrljati… naravno (i nažalost), ta lopta negdje mora stati, za gore potpisanog autora, sasvim prigodno i u stilu – zaustavila se na ovogodišnjem ‘rasprodanom’ izdanju Audioarta.
Pulski je Rojc i ovoga ljeta otvorio svoje dvorište i ugostio nekoliko prvoklasnih bendova i kantautora. Mjesec srpanj obilježili su Let 3, dok su u kolovozu do Pule došli Sara Renar i Klinika Denisa Kataneca, kao i riječki Jonathan. Dojma sam kako je publici ovaj setup već poznat; klasičan rock instrumentarij uz pokoji izuzetak (odnosno dodatak) koji bogati zvuk u elektronskom pravcu, stoga se Audioart, kao finale pred mogući drugi lockdown o kojem slušamo već neko vrijeme, pokazao kao sasvim esencijalan faktor, onaj prijeko potrebni litmus test koji suptilno testira publiku i provjerava je li ona ‘kod kuće’ samo i isključivo unutar gabarita reciklirane pop forme ili ipak postoji neka glad za uopće doživljavanjem glazbe iz nekog drugog, nepoznatog kuta.
Ovogodišnji Audioart otvorio je ženski kolektiv Ljubavnice s umjetničkom instalacijom u Dnevnom boravku Rojca koja, kako same kažu „pokreće, transformira i nastaje svaki put iznova u kombinaciji tisuću kombinacija”. „Ljubavnice” su Tamara Bilankov, Hrvoslava Brkušić, Stella Leboš, Luana Lojić, Ivana Pipal i Ana Vuzdarić.
Dvodnevnom je festivalu prethodila trodnevna umjetnička rezidencija CRI Orchestra, u sklopu koje se održala soundpainting radionica pod dirigentskom palicom Nevena Radakovića. Festival je udomaćio domaće umjetnike, glazbenike i skladatelje voljne testiranja vlastitih kreativnih granica kroz live skladateljsku timsku igru nalik ping-pong meču, a energija koja je nastala nadilazila je žanrove, formu, pa čak i ljudsko postojanje. Orkestar (koji je nastupio obje večeri i ujedno predstavljao jedinu konstantu festivala) sastavljen je od aktivnih glazbenika: Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Nenad Kovačić, Maja Rivić, Tena Novak, Mak Murtić, Leo Beslać, Igor Pavlica, Luka Žužić, Vinka Burić, Marco Quarantotto, Alex Brajković, Hrvoje Pelicarić, Marko Grbac Knapić i kao takav podijeljen u četiri djela – već spomenuti klasičan rock instrumentarij, brass sekcija, vokali i elektronika. Kako se cijeli festival prenosio uživo na Radio Rojcu, a bitan dio nastupa orkestra činili su komadi govora političara, filmskih dijaloga i monologa (Fountainhead, Maratonci trče počasni krug, Crni bombarder, govor Tita) kao i čitanje literature i reprodukcija raznih zvukova (cvrčci snimljeni na Brionima, bicikle iz radionice bicikala u Društvenom centru Maniffature Knoss, zvukovi oko tvrđava) – nisam se mogao oteti dojmu da prisustvujem živom stvaranju jedne free-form radio drame koja toj slobodi, slobodi koja je cijelo vrijeme bila prisutna u zraku daje još jednu dodatnu dimenziju i time produbljuje njen značaj obzirom na kontekst vremena u kojem se nalazimo. Orkestrom je dirigirao Neven Radaković, a njegovo je vodstvo samo usmjerilo tu energiju koja se osjećala među glazbenicima gladnih eksperimentiranja, kopanja i traženja. Dodatni eksperimentalni izlet ove godine festival je doživio stvaranjem manjih, ad hoc formacija, tako da su članovi orkestra imali priliku istraživati i u manjim grupama; a svaka od njih je nosila svoju osebujnu energiju i tvorila svoj vlastiti put kroz glazbeni set koji ne poznaje okvire klasične glazbene forme.
Kod sumiranja dojmova rekao bih da je ovogodišnji lineup festivala sačinjen od umjetnika kojima je glazba sve – pitanje života i smrti na koje se jednostavno odgovara stvaranjem. Raznolikost se, naravno, osjetila u trenutku stvaranja i eksperimentiranja uživo – ali ona je isto tako evidentna i po drugim projektima koji krase umjetničke identitete ljudi koji naprosto žive zvuk. Mimika, Truth ≠ Tribe, nemanja, East Rodeo, Haustor, Film i Antenat samo su djelić tonskog kozmosa u kojem se utapaju ljudi sličnih pogleda, ali različitih putova i perspektiva. U konačnici – jedanaesti Audioart, koji s puno strasti i ljubavi od početka osmišljava Alen Sinkauz – nosi poruku o rigidnom konceptu forme koja je ubila duh istinske, srčane i beskompromisne glazbe. Ako postoji ijedan iskreni, istinski zaključak ovogodišnjeg izdanja festivala, onda bi se on lako mogao sažeti u idućoj rečenici: forma koja iziskuje manjak slobode – to je pandemija koja traje od pamtivijeka.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
