55. Ljubljana Jazz Festival – Play it again, Samo

Omiljeni festivalski mladić iz susjedstva u najboljim godinama, što Ljubljana Jazz Festival u svojem 55-om izdanju svakako jest, ove je godine svoje kreativne sile usmjerio k otocima u struji pijanizma i norveškog jazza…

Jaga Jazzist na 55. Ljubljana Jazz Festivalu (Foto: Nada Žgank)

Što se pak tiče korijenske paradigme, kako su je zamislili programski vođe, ona je počela dan ranije, drugim danom festivala, u triju koji se traži između izričaja The Necks i EST-a, norveške trojke In The Country. Mortena Qvenilda na klaviru, opremljenog video-kamerom i elektronikom, Rogera Arntzena na basu i Påla Hauskena, bubnjevi dopala je Linhartova dvorana, poslovično poluprazna. Raspoređeni u vitičastoj formaciji doslovno su shvatili glosu ‘manje je više’, tako da je tek post-rockerski ritam s bubnjeva stvari iz poslovične tišine podigao u gornji spektar kamo je smjerao pogled, uslijed blage nezainteresiranosti za njihov mlaki nastup. Srednjemetražne kompozicije u grupnoj je improvizaciji krasila unisonost i ni izbliza nam nisu pomogli pripremiti se za ‘roots susreće visoki modernizam’ koji je uslijedio. Pijanist Joachim Kühn, s marokanskim glazbenikom Majidom Bekkasom na geumbriju i vokalu, već osam godina surađuju s Kataloncem Ramonom Lopezom na bubnjevima, koji ga povremeno začini cajonom i tablom. Čvrsto postavljene kompozicije, potpuno slobodno interpretirane na okupu drži troglava karizma. Pri čemu je izišlo na vidjelo to što je svirao pri komornom orkestru (Bachovom!) lajpciške katedrale, kao prošao i free-jazz školu, a ipak ostao u dosluhu s pulsom na koji će se nadovezati Bekkasov sjevernoafrički napjev… I znoj i slina kiše po tipkama već na prvoj stvari, dok Lopez u svoje prijelaze ubacuje tuševe na udaraljkama, oplemenjujući free-boperski groove. A tek kad ‘lider’ prijeđe na alt-saksofon, kojim će otvoriti nove svjetove zvuka, skrivene u srcu.

Kraj večeri dočekali smo u Klubu, gdje je libanonski klavirist Tarek Yamani, koji je Slovence ovog trija, tubista Gorana Krmca i Kristijana Krajnčana, bubnjevi, upoznao prije osam godina na studiju u Grönigenu. Yamani, koji je next big thing jazza, laureat pijanističkog takmičenja Thelonious Monk, ostao je kratkih rukava, iako pod prstima stvarno suvereno drži čitavu paletu stilova, no ni njegovo ni Kranjčanovo muziciranje nije se probijalo do Krmca, koji je s tubom doslovce šaptao i time pokvario prezentnost ovog zvuka kojeg nam na sessionima u Melinu ne nedostaje.

Posljednji je dan festivala, pripao suboti, koje smo se našpanali za nastup sans-piano kvarteta Cortex iz Norveške, u najljepši subotnji termin, onaj u 16,00 popodne. No, da li radi prezentacije portugalskih sira i vina, dva sata ranije ili sunca čije su zrake prestale škrtariti terasom, a u kombinaciji s vjetrom napale i suncobrane klupskog bara, dobili smo drugorazrednu kopiju Masade. Čini se kako su Ola Høyer, basist i Gard Nilssen, bubnjevi, nekritički shvatili zakopani groove sekcije Cohen-Baron, na čemu im ni Thomas Johansson, trublja i Kristoffer Berre Alberts, alt-saksofon, nisu ostajali dužni. Razvoj fraziranja u trubačkim solima, kao da slušaš Douglasa, stvaranje bremenite polifonijske strukture naprosto je bio preslično, za nešto najavljeno kao norveški odgovor na Atomic, koji je ipak nastao na tragu Workin & Steamin kvinteta Milesa Davisa. Što je to u norveškom lososu da nam je izoštrilo percepciju, ostalo je visjeti u zraku… No, zato je duet Gianluce Petrelle, trombonista, i Giovanija Guidija, koji su na podnevni termin izišli s podočnjacima, pružio jedan sasvim drukčiji ‘privid’. Ponajbolji svjetski trombonist u ovom trenutku i pijanist, čiji CV u stopu prati onaj gospodina Kühna, s kvintetom Enrica Rave svirali su i u Lisinskom i Rovinju, nonšalantno su nam bacili svoju brutalnost pod nos, skupa s delikatnošću koju još osjećamo na dlanovima. Čak je bilo i bluesa, u lopatama, čak valovima.

Nakon njih su na pozornicu izišli Portugalci, kvintet Huga Carvalhaisa, koji je na ploči “Nebulosa” iz 2010. g. već surađivao s njujorškim alt-saksofonistom i skladateljem Timom Berneom. Na pozornici su djelovali razbacano, jer kontrabasist Carvalhais, nema karizmu violinista Dominiquea Pifarélyja, barem je tako djelovala dilema Emile Parisiena na sopran-saksofonu, koji se dobro snalazi u swingerskim linijama Stevea Lacyja. Tako da je inače zanimljivu glazbu bilo malo teže pratiti. Što je šteta, jer hollandovski princip nadograđen s onim Carlosa Bice, dobro prenose prononsirane strukture Gabriela Pinta, na klaviru. I Mario Costa, sa svojim ‘flamovima’ na bubnju zna rockerski zagruvati, tako da publiku uvuče u temu, iako se kroz međuigru s liderom možda malo i utrkuju.

Večernji je pak termin od osam sati, definitivno ugostio jedan neinstitucionalni manjinski identitet, jer svojim pregalaštvom ni Benigar niti Costa ne žele biti očevi scene. Tako će Zlatko Kaučič, bubnjar i udaraljkaš, čiji je povratak u Sloveniju prije više od deset godina najavio jednu jasno postavljenu avanturu, prošle godine nastupiti na mariborskom Lentu uz klavirista Agustíja Fernándeza, s kojim je Kaučić sviruckao još od osamdesetih. Fernandezu forma dueta najbolje paše, ta ove je godine objavio i treći album u tandemu s Gustaffsonom. Iako su počeli dosta minimalistično, koncepcijski je krug zatvoren jer će Katalonac zasvirati preparirani klavir, dok je Kaučič u klečećem položaju pravi crowdpleaser – sa svojih milijardu objektića. Na djelu je trans prve klase. Napušteni su mnogi parametri, a da im se fama ekspresivnosti ne može prišiti. Pri čemu i cinike ostavljaju na cjedilu.

Nakon svježeg nastupa u Kinu Šiška, The Necks, Australci, dolaze u Ljubljanu već drugi put u dva mjeseca, sa svojim konceptom ‘Cage susreće rane minimaliste’. Momci za klavirom (Chirs Abrams), kontrabasom (Lloyd Swanton) i bubnjevima (Tony Buck), počinju nastup zureći u svoje instrumente, kao neki kantovci, očekujući od njih da bez kontakta proizvedu neki zvuk. Kako to rade već dvadeset pet godina, s albumom “Open” iz ove godine, na djelu je sofisticirani instrumentalni teatar aktivnog muziciranja kroz stil nalik slobodnoj improvizaciji u vrlo reguliranom prostoru. Da, glazba nije isto što i jezik lingvistike – i u njoj ima mjesta i za oksimorone. Međutim, u trenutku kad glazbenici kreću grupno improvizirati stvarajući individualne zidove zvuka, ljudi se kreću osipati… što je krajnje apartno za imidž svojevrsnog dub jazz benda. Ostaju misterij. Otajstvo.

Večer završava, a subota je uz kanadski Souljazz Orchestra, koji kreću s ethio-jazz aranžmanom, slijedi Beastie Boys groove, pa Youngblood Brass Band… a u Klubu su mlađa lica koja i nismo viđali na svirkama. OK, nema veze, ali nakon svega doživljenog, da su bar nastupili u nekom drugom prostoru ili da su bar ponudili jednu svoju stvar – Pierre Chrétien, na klavijaturama i vokalu, Marielle Rivard, na udaraljkama i vokalu; Steve Patterson, na tenor-saksu, Ray Murray, na bariton-saksu, i Zakari Frantz, na alt-saksu i flauti, plus bubnjar Philippe Lafrenière – ne bi vam ispred stagea bio polukrug. Ili je možda stvar publike, koja je uglavnom navikla da se sjedi?

Zadnje od Reportaža

Idi na Vrh