“Pour decisions, a punk musician just ain’t as cute at 53”, pjevao je Paul McKenzie u srijedu navečer u Močvari, na početku svog šezdeset i sedmog nastupa u Zagrebu. Međutim ta pjesma je stara već petnaestak godina i Paul odavno više nema pedeset i tri godine, pa je sada polako došao do godina u kojima…
“Pour decisions, a punk musician just ain’t as cute at 53”, pjevao je Paul McKenzie u srijedu navečer u Močvari, na početku svog šezdeset i sedmog nastupa u Zagrebu. Međutim ta pjesma je stara već petnaestak godina i Paul odavno više nema pedeset i tri godine, pa je sada polako došao do godina u kojima na pozornici djeluje – kako je Leonard Cohen sam sebe na poznim nastupima opisivao – upravo tako, slatko. Istina, nije to zapravo bio 67. nastup The Real McKenzies u Zagrebu, nije ih bilo baš toliko, ali bilo ih je u proteklih dvadesetak godina puno i dovoljno da Paul odmah u prvom od nebrojenih obraćanja publici istakne da se tu osjeća kao kod kuće.
Nisam siguran je li se tako osjećao i ostatak benda, jer postava The Real McKenzies se neprestano rotira i mijenja sa mlađim sviračima, jedino je Paul konstanta, pa je pitanje je li itko od njih bio na prošlom zagrebačkom nastupu. Petorka koja ga prati u ovoj inkarnaciji pokazala se kao odlično raspoloženi i nadareni zabavljači. Jedan gitarist je gromada od čovjeka koji facijalnim ekspresijama i kretnjama djeluje kao izgubljeni brat Willa Ferrella, a drugi po potrebi može sjesti i za bubnjeve. Bend je bio u konstantnoj komunikaciji sa publikom, naročito prvim redovima.
U tome je naravno prednjačio lider benda koji bez problema prekine svirku i upre prstom u nekog tipa u publici i natjera ga da se ispriča curi prema kojoj nije bio pristojan dok ostatak dvorane pozove da skandira „punch him in the face“. U drugoj prilici je prvo „izvrijeđao“ dečka u publici sa zelenom irokezom, da bih ga potom doveo na binu, gdje su mu čestitali rođendan i dali gitaru u ruke da par minuta zasvira sa njima „Thistle Boy“. Sve je to djelovalo kao dobra pankrokerska zafrkancija, napola uigrana, a napola improvizirana. Između pjesama Paul je zabavljao publiku duhovitim anegdotama koji su služili kao uvodi u pjesme (premda je roast Erica Claptona vjerojatno prešao sa one strane dobrog ukusa).
Bend je imao sve sastojke za arhetipsku keltsku pankersku veselicu, od gajdaša sa neumornim kapacitetom pluća i simpatičnog basista sa manje zuba od Shanea MacGowana, do rundi šljivovice koje je publika slala na binu i kiltova koje su nosili „na tradicionalni način, bez donjeg rublja“ (da je uistinu tako, Paul nam je naravno zorno dokazao).
Pred kraj koncerta digli smo čaše u čast Darryla Hunta, basista The Pogues koji je preminuo večer prije, a bis je bio rezerviran za nekoliko stvari izvedenih a capella ili samo uz pratnju bubnja u ritmu marša, zaključno sa „Barrett’s Privateers“.
Paul McKenzie i njegov bend nastupom su dokazali da su svaka značka na njihovom reveru i pravo da dignu zastavu keltskog punka visoko kao jedan od najboljih i najdugovječnijih bendova žanra, zasluženi kroz krv, znoj i suze (pa, uglavnom znoj) bespoštednih i iskrenih nastupa uživo. Nastupa koji dokazuju da se može biti panker i debelo u sedmom desetljeću života, da su godine samo broj u glavi i da ljudi koji vjeruju u svoj životni poziv mogu iz njega crpiti energiju zbog koje djeluju zdravije i veselije od većine. Punk-rock neće spasiti Svijet, ali ga definitivno čini podnošljivijim mjestom za život.