Rizik je bio velik i teško je filmu kojemu je već po nekom defaultu primarna ciljana skupina – ljubitelji nabildanih muških tjelesa, prognozirati uspjeh u kino dvoranama.
Steven Soderbergh nesumnjivo se ubraja među redatelje s najraznovrsnijim opusom, no takav opis svakako treba uzeti sa zadrškom i ne smatrati ga komplimentom per se. Sveukupno gledajući, nisam ljubitelj njegove filmografije, isprepletene sa skoro jednakim brojem pogodaka i promašaja, no upravo zbog tih nekih pogodaka koji nisu bili slučajni, sasvim je realno očekivati i velike stvari od njegovih filmova. S nešto ubrzanijim tempom rada, nakon prošlogodišnjeg “Contagion” i, u odabranim kinima aktualno prikazivanog “Haywire”, u kina je ovih dana stigao njegov najnoviji uradak, “Magic Mike”. Nažalost, čarolije je u ovom neobičnom filmu (kojeg je Soderbergh i ovog puta snimao na nekoj nepoznatoj planeti gdje je sve obojeno u žuto-narančasto) izostalo kako kod Mikea, tako i smislu one filmske.
Za početak, snimiti film o striperima je vrlo hrabra stvar. I nimalo jednostavna. Na stranu redateljev egzibicionizam i preispitivanje poriva zbog kojih se uopće upuštao u jedan ovakav projekt, ali rizik je bio velik i teško je, onaku na prvu, filmu kojemu je već po nekom defaultu primarna ciljana skupina – ljubitelji nabildanih muških tjelesa, prognozirati uspjeh u kino dvoranama. No s druge strane, elegantno je zagrnut u ozbiljno ruho i skupu produkciju, sa solidnom ekipom na okupu i zaista predstavlja nešto novo i rijetko viđeno na filmskom platnu, a sve pod redateljskom palicom uglednog i nagrađivanog redatelja. Dakle, pogodak ili promašaj? Glavno pitanje je – s kakvim očekivanjima dolazite u kino?
Mladi građevinar Adam (Alex Pettyfer), omanjeg novčanika i velikih apetita u životu, nađe se slučajno u klubu s kolegom s posla, Mikeom (Channing Tatum) i sazna da je ovaj striper. U početku je skeptičan prema cijeloj stvari, no gledajući lovu kako se okreće i cure koje padaju ničice pred njima, ne prođe dugo prije nego ga ekipa profesionalnih stripera uzme pod svoje okrilje i gurne na pozornicu. Cure naravno polude, padnu na njegovu nevinost, naivnost, šarm i što sve ne, vlasnik kluba (Matthew McCounaghey) u njemu vidi svoju novu zlatnu koku, Mike se zaljubi u njegovu sestru, a Adam upadne u svijet droge.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=eMU7s6cwxEM[/youtube]
Casting – kapa dolje. Channing Tatum i Alex Pettyfer su apsolutno besprijekoran odabir za svoje uloge, obojica sa savršeno isklesanim tijelima, ali ograničenog raspona emocija na filmu, nekarizmatični, ukočeni i prilično nezanimljivi, upravo onakvi kakvima bi vjerujem većina ljudi opisala stripere. Budimo realni, većina tipova po teretanama i stiptiz klubovima jedna su sasvim druga vrsta ljudi, gotovo nešto neljudsko, zaljubljeni u svoja tijela više no što itko drugi može biti. Djeluju nekako sjebano, tužno i neispunjeno, jer ispod sve te tanke, nategnute kože i napuhanih mišića, nešto tiho ali čujno šapće im kako život mora biti više od toga. Ne znaju što bi sa sobom pa se malo tetoviraju, navlače hrpu cura, i polako postaju psihološki slučaj, a sve pod izlikom da samo žele da ih netko voli onakvima kakvi oni zaista jesu – ranjivi i osjetljivi tipovi koji iza sebe imaju težak i nesretan život. Još bolji od obojice je Matthew McConaughey, u jednoj od vjerojatno najboljih uloga svoje karijere. Kad čovjek napokon pred stotinama, tisućama pa u konačnici i milijunima ljudi pred velikim ekranom počne raditi ono što se čini kao da je oduvijek želio – pipkati se polugol po cijelom tijelu izgovarajući niz komplimenata na račun svog tijela, MORATE to cijeniti. Nije lako pretvarati se 20 godina da želite biti ozbiljan glumac, kad u tih sat i pol vatrometa taštine, opijen cjelokupnom atmosferom, kao da ga je netko hipnotizirao i poslao u nekakav privatni raj u kojem poput djeteta uživa u svojim najdražim igračkama.
Ono gdje (i zašto) film zapinje je loš scenarij između plesnih točaka, forsirajući sapunaste odnose i ljubavne trokute, pokušavajući humanizirati svoje glavne likove za koje vjerujem nikog nije bilo briga. Ok, shvaćamo – i striperi su ljudi. I griješe i kaju se i od krvi i mesa su. I uvijek postoji neki skriveni razlog zbog kojeg se bave tim poslom. No osim nekoliko vrlo dobro koreografiranih nastupa (Tatum je, kao što vam je sigurno poznato, nekoć bio striper, model i plesač, glumio je i u filmu Step Up i napokon mu se eto sve to isplatilo jer mu ni jedan kolega ne može parirati na pozornici), dobro uštimane atmosfere striptiz-klubova i nekoliko dobrih sporednih glumaca (odlična Olivia Munn), film nažalost nema puno toga za ponuditi. Umjesto lake i neopterećujuće zabave, u zadnjoj trećini filma sve postaje nepotrebno zamorno i iznenađujuće dosadno.
Ocjena: 6/10
(Iron Horse Entertainment, Extension 765, Nick Wechsler Productions, 2012.)