‘Oslo 31. kolovoza’ ni u jednom trenutku ne zapada u zamor, propovijedanje ili samosažaljevanje, a komunikacija glavnog lika sa samom temom, ali i sa gledateljem koji je stavljen u samo središte prekretnice života glavnog lika je besprijekorna.
Pogledao sam prije nekoliko godina odličan film “Broken English” koji se dotaknuo nekih ozbiljnih, vrlo značajnih pitanja. Što osoba koja teško živi sa samom sobom može nekome ponuditi i pružiti i kako? Kako se nositi sa svim strahovima i nesigurnostima koje proizlaze iz nas samih i u kolikoj mjeri to utječe na naše ponašanje prema ljudima koji nas okružuju? Koliko osoba u takvom jednom stanju uopće može biti iskrena prema svojoj okolini? Koliko nas okolina oblikuje drugačije od onog kako sami osjećamo? I koliko je to loše za naše psihičko zdravlje? To su samo neka od pitanja s kojima nas je film suočio i da, teško mi je bilo ikome preporučiti takav film jer nisam bio siguran da bi većina ljudi prepoznala problem glavnog lika kojeg je, usput rečeno, izvrsno portretirala Parker Posey.
Da stvar bude gora, neki su kritičari (iako je kod kritičara imao dobru prođu), bili prilično zbunjeni načinom na koji je obrađena ljubavna priča, što je sasvim sigurno dovoljan pokazatelj nerazumijevanja, i prema filmu i glavnom liku. U onolikoj mjeri u kojoj je gledatelju bio nejasan razvoj situacije oko glavnog lika, u istoj takvoj nejasnoći nalazio se i sam lik. Je li zbilja moguće da je ljudima promaknuo cijeli razvoj glavnog lika i da je kod većine sveden samo na nesretne ljubavi? Depresivni i tužni ljudi su posvuda oko nas i mahom su to inteligentne osobe koje se zbog nekog nesretnog spleta okolnosti i vlastitog tereta nisu uspjele ubaciti na vlak života. Na filmu im se približilo jako malo puta, a većina takvih pokušaja uvijek je imala ako već ne precizno definiran uzrok u prošlosti, onda se svakako dalo naslutiti što, zašto i kako. U filmu poput “Broken English” ili ovog o kojem pišem problem nastaje upravo u nedostatku odgovora na pitanja koja su stavljena pred gledatelja. Teško će definirati problem glavnog lika u filmu, jednako kao što će ga teško uočiti i definirati kod ljudi koji s tim problemom žive.
Nastao prema knjizi “Le Feu Follet” Pierra Drieu La Rochellea (prema istoj knjizi nastao je i Malleov Le Feu Follet, zbog čega “Oslo” nazivaju svojevrsnim homageom francuskom novom valu), “Oslo, 31. kolovoza” nije film za svakoga i, s obzirom na prethodno spomenuto, ne radi se ovdje o nekom razvijenom ukusu za filmove – i najveći filmofili teško će uvijek uživati u filmovima s temama koje ne razumiju i koje im nisu bliske. No redatelj Joachim Trier, nakon odličnog “Reprise” vratio se s još jačim naslovom – intimnim, tragičnim i uronjenim u čistu melankoliju. Netko tko je pogledao “Broken English”, možda će se pitati zašto “Oslo” u tolikoj mjeri uspoređujem s filmom gdje je problem u daleko blažoj varijanti i znatno manje opasan (a u konačnici i s optimističnim epilogom), no ostao mi je sličan gorak okus nakon gledanja oba filma i teško mi je bilo otrgnuti se od snažnog dojma kojeg su izvrsno portretirani glavni likovi ostavili na mene, a koji me držao još dugo poslije.
Anders (odličan Anders Danielsen Lie) je mladić koji se liječi u centru za odvikavanje od droga, odvojen od vanjskog svijeta i bliskih mu ljudi. Tijekom prvog izlaska iz centra nakon dužeg vremena i odlaska u grad na intervju za posao, odluči se javiti svojim starim prijateljima, bivšoj djevojci i sestri, pokušavajući se uhvatiti za nešto stvarno, naći snagu za promjenu i ispravljanje stvari na pravi put. Stvari nažalost nisu nimalo jednostavne i u komunikaciji sa vanjskim svijetom Anders se osjeća još izoliranije i depresivnije, ne nailazeći na razumijevanje, očigledno zbog starih, ponavljanih pogrešaka – roditelji trenutno prodaju staru obiteljsku kuću zbog prevelikih dugova, sestra ga ne želi vidjeti, a bivša djevojka ne odgovara na njegove poruke. Iako se trudi, teško mu je pronaći smisao svega oko sebe. Smijeh, svakodnevica, rutine…, sve se čini lako i jednostavno, a istovremeno nevjerojatno teško i udaljeno. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
