Meni uopće nije jasno kak’ dvije države 22 godine ne mogu riješiti jedan problem. 22 godine slušamo štoriju o toj nesretnoj Ljubljanskoj banci. 22 fakin godine…
To dosta govori o mudrosti i sposobnosti svih garnitura vladajućih pametnjakovića s obje strane Savudrijske vale. No dobro, ajde, taj granični spor je Kosorica prije tri godine kako-tako uspješno riješila cmakajući se s Pahorom. Rijetko kad to tad je bila viđena takva dragost dvoje državnika s ovih prostora. Pravi “make love, not war” na hrvatsko-slovenski način. Doduše malo mi je nejasno što je to manekenca Pahora tako privuklo kod Jadranke jer ju smatram rijetko NEženstvenom ženom, al’ ljepota je u oku promatrača, pa će nama ostalima vječno ostati neshvatljiva ta vatra koju je u Kosorici vidio valjda jedino Borut.
U slučaju Ljubljanske banke, Pusićka ne koketira (iako bi i ona mogla primjenit tu taktiku i to sigurno s boljim scoreom nego Kosorica). Vesna pak profesionalno i profesorski kako samo ona zna, pokušava riješiti problem sa slovenskim kolegom Erjavcem. Al’ ne da se sused. Slovenci neće dat pare koje nam duguju, taj problem hoće riješiti preko ucjene ratifikacijom. Iako Vesna navodi da su to dvije odvojene stvari, a tako bi po pravičnosti i trebalo biti, svi znamo da zbog nekorektne slovenske politike to nije tako, pa nam jedini europski susjed opet maše ucjenom ispred nosa. Ucjena je općenito tako nedostojan čin. U prirodi i društvu je kažnjiva zakonom, ali eto, u visokoj politici je omiljen alat. Pusićka i Erjavec sve nade polažu u svoja dva ađutanta, ups, pardon, stručnjaka koji bi trebali naći zadovoljavajuće riješenje. Tek slijedi njihov niz sastanka, pa nam ostaje vidjeti kakav će biti rezultat tog našeg nekad “bratstva & jedinstva”.
Čini mi se da bez povrata para neće biti dobrosusjedskih odnosa, a kako vidimo, oni para nemaju. Nadajmo se da je spominjani bankrot Slovenije prenapuhana medijska priča jer nam se dobro ne piše ni jednima ni drugima. I jedni i drugi smo siroti. Oni u Europi, mi na pragu iste, a svi goli & bosi.
Neka bolja i sretnija vremena ne vidim, osim kad mi kroz glavu prođu flashevi veselog djetinjstva u Prizni. To seoce je mala trajektna luka podno Velebita najpoznatija po tome što teta spikerica na radiju često kaže: “trajekti zbog orkanske bure ne voze na relaciji Prizna-Žigljen”. Po divnom kršu Prizne su davno goli&bosi trčkarali Miha&Marko. Dva plavokosa i plavooka Slovenca. Braća. Stariji Miha je bio hodajuća nevolja, a mlađi Marko pravo milo dijete. Zajedno smo trčkarali po Prizni, pecali ribe, ronili na dah i natjecali se tko će uloviti više baja (primorski izraz za jednu vrstu kozica koje se motaju po plićaku). U toj igri moji drugovi Slovenci su redovito gubili, Tomica i ja bi uvijek nekako bili spretniji. Ali, zato je Miha nekoliko godina poslije postao prižnjanski prvak u ronjenju na dah. Slovenac je bez beda prgavo porazio sve lokalne primorce. To mu nije bilo dovoljno, pa je od lokalaca naučio roniti s puškom (Miha sorry što sam te razotkrila, al’ brijem da drot Mate iz Lomivrata ne čita ovo, pa nema dokaznog materijala;) i redovito se vraćao s dobrim ulovom. Mrkači (iliti hobotnice) su bili njegova specijalnost. Uvijek bi mi rado dao dio svog slasnog ulova. Dijelili smo sve bratski. Mi Hrvati i Slovenci iz Prizne. Miha & Marko nikad nisu ucjenjivali ili nešto svojatali.
Nisu Slovenci ucjenivači. Ali, nažalost jesu njihovi političari. Treba razlikovat narod od ovih pizduna u vlastodržačkim foteljama. Miha, Marko i ja jednako volimo Priznu, kod nas nema graničnog spora na moru kod Paga jer znamo da se more ne svojata. Sada zvučim jugonostalgična, ali zapravo sam samo nostalgična jer se pitam da li takva djetinja pravednost i iskrenost odumre kad se postane odrastao? Nadu da ova moja štorija nije utopija vratio mi je neki dan jedan osamdesetogodišnjak pun strasti spram života. Dr. Božo Dimnik, Slovenac glavom i bradom koji voli Jadran kao i mi, zaronio je kod Kvarnerića (područje između Lošinja, Raba i Paga) na svoj osamdeseti rođendan na 80 metara dubine do potopljenog talijanskog broda Audace.
“Za čisti Jadran i prijateljstvo među narodima” – natpis je na ploči koju je taj zaljubljenik u podmorje postavio na olupinu ratnog broda.
U beskrajno plavetnilo je zaronio kako bi skrenuo pozornost javnosti na zastrašujuću devastaciju živih bića u Jadranskom moru. Nekontrolirani i prevelik izlov ribe može dovesti do katastrofalnih posljedica za naše podmorje. Nakon izrona dr. Dimnik je izjavio: “Zadovoljan sam jer je sve prošlo u redu, uspješno smo se spustili do broda, proveli dolje nekoliko minuta, ali sam istodobno nesretan jer dolje nismo vidjeli – ništa. Ronim u Jadranu i diljem svijeta već punih pedeset godina i sjećam se kada smo pedesetih ili šezdesetih godina zaranjali na olupine da je na njima život naprosto bujao. Kada bi ste se tih godina spustili do nekog od potopljenih brodova, na njima su bili deseci jastoga, ugori od po trideset kilograma svaki, a škarpine su bile razbacane naokolo kao drva. Danas smo vidjeli samo olupinu, mulj i beživotnu pustoš. Niti jedne jedine ribe nije bilo na brodu ni oko njega. Razlika je golema i zastrašujuća”.
Dobri barba ne laže, život podmorja tih godina zaista je bio tako raskošan. Davno mi je o tome pričao moj did Ivan. Da je živ, zajedno bi s barba Božom pozvao ove guzonje od političara da se NAPOKON ozbiljno posvete zaštiti Jadrana.
Prijašnja kolumna: Zoki mi više nije seksi…