Buljila sam u grad s 13 kata mog visokog zamka i razmišljala o prosvjedima prosvjetara kad me prenula vijest: Nobelovu nagradu za mir dobila je Europska Unija. Pomislih kako sam očito pregorjela od umora pa počinjem halucinirati…
Pojačam telku, kad ono stvarno. Dobila EU Nobela. Za mir. I dosada je bilo kontroverznih Nobela za mir, poput onog dodijeljenog Obami ili pak Henryju Kissingeru. Mogla bi spomenuti i da je tu moralno upitnu nagradu dobio i Jaser Arafat zajedno s Jitzhakom Rabinom, ali onda će me slova odnijeti u smjeru 60 godina dugog međusobnog ubijanja Židova i Palenstinaca, pa je najbolje da to preskočim jer ovaj papir ne može podnijeti toliku količinu prolivene krvi.
Dosada su Nobela za mir dobivali ljudi, ponekad međunarodne organizacije ili mirovni pokreti, ali nikada do sada on nije bio dodijeljen zajednici država. To je zaista apsurdno. Jedino si tu dodjelu mogu predočiti tako da Europsku Uniju zamislim kao oronulu staricu, koja je jednom davno imala neke dobre zamisli, čak je i učinila poneko dobro djelo, no zažmirila je na mnoge nepravde i zvjerstva, ali eto, ipak su joj dodijelili priznanje ne bi li joj tako pokušali udahnuti novi život. Jer, starica Unija se trese od ekonomske nestabilnosti i nemira, pa joj na sve moguće načine žele vratiti legitimitet. Ne osporavam brojne zasluge i neke nadasve humane ideje Europske Unije, ali krajnje je licemjerno dodijeliti joj Nobela za mir uz obrazloženje kako se pohvaljuje njezina uloga u širenju stabilnosti na bivše komunističke zemlje nakon pada Berlinskog zida. Staricu Uniju bi trebalo pitati što je učinila kada je Vukovar umirao ili zašto je žmirila na oba oka kada su muškarci Srebrenice bili izbrisani s lica zemlje. Starica je tada imala rukavice na rukama i nije ih htjela prljati krvlju tamo nekih „balkanskih plemena“. Strašna je nepravda dodijeliti joj Nobela za mir. Ili je najbolje protumačiti tu dodjelu kao norveško sprdanje s Unijom? Oni su je dvaput naguzili, jasno joj dajući do znanja da ne žele biti u njezinom društvu, ali ovako s distance, pristali su staru susjedu, klecajućih koljena, prevesti na drugu stranu ceste.
Iziritirana tom europskom licemjerštinom, sjela sam za laptop u potrazi za nekim tračkom optimizma. Odlučih ignorirati sve domaće portale jer u Hrvatskoj optimizma neću naći. *ebo i prosvjed i Ribića i Milanovića i Mrsića, meni treba doza optimizma. Guglam, guglam i naletim na naslov „Slučaj za optimizam“. Radosno klik-nem, a kad ono ukaza mi se prošlotjedni tekst Billa Clintona objavljenog u Timeu. Pomislim, ‘ajde da vidim što stari kurviš ima pametnog za reći. Dotaknuo se Bill mnogih tema i sve su mahom bile pozitivne priče koje nadahnjuju i čak drže vodu, ali posebnu pažnju privukao mi je jedan podatak koji je iznio – „Njemačka, gdje sunce sja u prosjeku kao i u Londonu, postavila je svjetski rekord u električnoj energiji stvorenoj od sunca u jednom danu: 22 GW po satu, što je otprilike jednako količini koju proizvede 20 nukelarnih elektrana“. Woooow! Istovremeno sam pomislila i na Fukushimu i na Hvar. Sjajni su mi ti Nijemci, katastrofa u Fukushimi ih je potaknula da pozatvaraju sve nuklearke. Dio su već zatvorili, dio će zaprti do 2022. E, to je principijelnost i briga za ljude! Njemačka će nuklearnu energiju zamijeniti energijama vjetra, sunca i biomase. Mudre li države, ma, nek’ prosvjeduju Grci protiv Angele koliko hoće, al pravedan je to babac.
Sunce, sunceee me dovodi do gore spomenutog bajkovitog Hvara. Do najsunčanijeg mjesta u Hrvatskoj. Ako može Njemačka, koja je sunčana poput sivog Londona, zašto ne bi mogli i mi?! Pa pobogu, sunca imamo (naša „sjajna“ turistička ponuda dokazuje da je sunce često i jedino što nudimo turistima). Moj ushit grubo je prizemljila slijedeća činjenica – Hrvatska je na zadnjem mjestu ljestvice u Europi po udjelu proizvodnje električne energije iz fotonapona u njezinoj ukupnoj proizvodnji. Prosjek u EU je dva posto, u Njemačkoj četiri, u Italiji pet posto, a u Hrvatskoj – jedan promil. A, *ebi ga, Njemci imaju Angelu, a mi imamo Čačića, Milanovića, Zmajlovića i ine umotvorce. I imat ćemo Plomin 3. Na ugljen. Istroooo, ne dozvoli da ti ubiju kozu. Mi Hrvati bi se trebali ugledati na susjede Srbe. U Užicama se digao i narod i lokalni političari na najavu njihovog ministra energetike o otvaranju rudnika nikla u Mokroj Gori. Kažu ponosni stanovnici tog šumadijskog kraja da nema tih para ni izlika o budućem razvoju koji bi im mogli zamijeniti ljepotu zemlje i zdravlje budućih generacija. Neke stvari nemaju cijenu.
Bilo bi vrijeme da velike korporacije i neuki potkupljivi političari shvate da nije sve na prodaju. Ali, kako će to shvatiti ako ćemo ostati nijemi i apatični? Zar nam se više ne gade priče o lažnom napretku za koji treba žrtvovati najljepše i najbolje što ova otužna zemlja ima, a to su prirodna bogatstva. Kad sam bila mala, svaki put kad bi prolazili pored Bakra i njegovog prekrasnog zaljeva, uvijek bi dida tužno pitala: A, zašto su ovi dimnjaci tu, dide? Pa tu je more. Did bi mi uvijek odgovorio kako se protiv ljudske gluposti treba boriti i da je siguran da će jedan dan zatvoriti koksaru. Tako je i bilo. Did i ja smo dočekali 1995. godinu kada je koksara napokon zatvorena. Da li mi Hrvati išta učimo iz vlastite prošlosti? Ili na prosvjede izlazimo samo kada nam jebenu plaću smanje za 500 kuna? Ups, onaj optimizam koji sam tražila na početku teksta je izmaglio u vidu apsinta koji klizi niz grlo. Jer, maglovita stvarnost u kojoj se boje prelijevaju iz jedne nijanse u drugu mi je podnošljivija od bistre slike hrvatskog jada.
Prijašnja kolumna: Za čisti Jadran i prijateljstvo među narodima