Ovo je i dalje običan film o osveti s vrlo tankom fabulom, a sav dodatni trud koji autor ulaže kako bi proširio svijet zapravo na koncu odmaže filmu koji postaje previše napumpan da bi nas zadovoljio svojim jednostavnim raspletom.
Hollywood je sad već pomalo zabrinut, nikako da isporuči ozbiljniji hit naslov ove godine osim “Dune: Part II” koji je zapravo lanjska relikvija. Osim Villeneuveovog nastavka koji sjedi na tronu zarade s više od 700 milijuna, preko pola milijarde nakupila su još samo dva naslova, bedasti “Godzilla x Kong” i animirani “Kung Fu Panda 4”. “Kingdom of the Planet of the Apes” od kojeg se očekivalo da potegne promet prije ljetne sezone dogurao je do 300 milijuna. Nije za baciti, ali daleko od sjajnog. Prije dvije godine u ovo je vrijeme Tom Cruise već “spasio kinematografiju” nastavkom “Top Guna”, a dovoljno je reći “Barbenheimer” da se čovjek sjeti gomile novca koja je okrenuta prošloga ljeta u dvoranama diljem svijeta.
Vjerojatno ste primijetili da su svi filmovi s najvećom zaradom ove godine nastavci ili novi izdanci prethodno postojećih franšiza, što svakako podupire tezu o manjku novih ideja u Hollywoodu, ali ukazuje i na to da publika i dalje najviše voli ono što je provjereno i od ranije poznato. jasno je, dakle, da se mnogo očekivalo od “Furiose” najnovijeg izdanka sage o Mad Maxu koji donosi tzv. origin story glavne protagonistice “Mad Max: Fury Road” kojeg su kritičari obožavali, a Akademija ga je zasipala cijelim slapom Oscara u tehničkim kategorijama.
Termin svjetske premijere “Furiose” poklopio se s Filmskim festivalom u Cannesu gdje je novi ep Georgea Millera prikazan uz ovacije i sjajne kritike. U kina je stigla za vrijeme američkog Memorial Weekenda koji je inače jedan od najprivlačnijih termina za rollout novih filmova u cijeloj godini. I što se dogodilo? “Furiosa” jest zasjela na vrh box officea, ali ovo je svakako jedna od onih situacija u kojima se brda tresu, a rodi se sićušni sivi glodavac.
S 26 milijuna u tri dana na domaćem terenu (očekuje se 31 u četverodnevnom razdoblju) tek je pola mrvice ispred onoga što je zaradio animirani “The Garfield Movie” u svom drugom tjednu prikazivanja i vrlo, vrlo daleko od 170 milijuna koliko je stajala produkcija. Sve to skupa rezultiralo je najlošijom zaradom tijekom prazničkog vikenda u posljednja četiri desetljeća.
Prije nego se pitamo gdje je toliko zapelo, mora nam biti jasno da unatoč svojoj naknadnoj popularnosti i hvalospjevima, ni “Mad Max: Fury Road” nije bio megahit na blagajnama, već da se po ukupnoj zaradi nije našao među 20 filmova s najvećom zaradom te 2015. godine. Druga otegotna okolnost leži u činjenici da prednastavci s izmijenjenom glumačkom postavom rijetko kada postižu jednaki uspjeh kao filmovi koji su im prethodili.
Treća točka je možda upitna, ali ako se naslove iz Millerovog serijala smatra filmovima za mušku publiku, i to za one u već ozbiljnim godinama koji su odrasli uz prve nastavke australske franšize, onda je odluka da se snimi film s fokusom na ženskog lika već sama po sebi riskantna jer to je generacija u kojoj ima mnogo onih koji se protive “feminizaciji” Hollywooda i maštaju o dobrim, starim vremenima u testosteronskim osamdesetima kad su Sly i Arnie vladali ekranima.
No, je li ovo slučaj u kojemu bismo trebali žaliti što izvrstan film nije dobio svoj zasluženi dio kolača u prvom vikendu prikazivanja? Ili da se koncentriramo na ono bitno u tom pitanju: Je li “Furiosa” izvrstan film? Odgovor na to pitanje nije jednoznačan. Prije svega, novo poglavlje sage ima gotovo sve ono što je njegove prethodnike, a pogotovo “Fury Road” činilo izvrsnima. To je prvenstveno briljanta Millerova vizija, brutalna scenografija s nevjerojatnim vozilima, ikonična postapokaliptična kostimografija, sjajan zvuk i montaža… uglavnom sve one stvari za koje je prethodnik osvojio Oscare i to je gotovo dovoljno da bi ga se proglasilo izvrsnim.
Zašto onda mislimo da nije izvrstan? Prethodni filmovi o Mad Maxu bili su uglavnom vrlo jednostavne fabule, postapokaliptični australski vesterni u kojima se lutajući junak nađe usred nekih sukoba bandi i te su priče djelovale kako zgodne samostojeće stripovske vinjete. Za razliku od tog pristupa, radnja “Furiose” se proteže kroz čak petnaest godina, a Miller gradi svijet mnogo detaljnije nego ikad dosad. Unatoč tome, ovo je i dalje običan film o osveti s vrlo tankom fabulom, a sav dodatni trud koji autor ulaže kako bi proširio svijet zapravo na koncu odmaže filmu koji postaje previše napumpan da bi nas zadovoljio svojim jednostavnim raspletom.
Anya Taylor-Joy, svojevrsna djevojka trenutka, tumači naslovnu drumsku ratnicu dostojno cipela Charlize Theron u koje je uskočila, no Chris Hemsworth kao njezina nemeza Dementus ostaje nedorečen, čas bismo trebali vjerovati da je nesposobnjaković, čas da je strašno opasan. malo nam je smiješan, a malo ozbiljan… Sve u svemu, preslab negativac da bismo ga dovoljno mrzili. Isto tako, čini se da je Miller ovaj put više posezao sa CGI-jem nego u “Fury Road”, a to nikako ne ide u prilog novom filmu, kao ni mlaka romansa tipična za film današnjeg doba, bez imalo kemije i ijednog poljubaca između Furiose i njezinog momka Praetoriana Jacka (Tom Burke) jer takve stvari su nakon sto godina kinematografije izgleda postale odbojne.
Dodamo li svemu tome i pretjeranu minutažu u trajanju od dva i pol sata, mogli biste pomisliti da je u pitanju velika gnjavaža. Ali nije. Miller i dalje radi sjajan posao u režiranju akcijskih sekvenci, pogotovo jedne dugačke koja se odvija na Fury Roadu, pa na taj način ponovo poteže za materijalom koji je prethodni naslov učinio toliko dobrim. No, na kraju dana, kad sve to zbrojimo i oduzmemo, “Furiosu” nećemo pamtiti kao jedan od boljih izdanaka sage, a sudeći po zaradi, taj narativni put teško da ćemo dalje pratiti. Ocjena je, dakle, 3,6 rendgena – not great, not terrible – ili rječnikom same franšize, tj. “Fury Roada”: “Mediocre!”
(Warner Bros. Pictures, 2024.)