Ponudila je prošla godina sasvim solidan opus kvalitetne glazbe i filmova, a što je bilo vrijedno listanja, gledanja & čitanja na polju devete umjetnosti, u svojoj listi 10 najboljih analizirao je Saša Čobanov.
10. Corto Maltese: Mladost – Hugo Pratt (Bookglobe)
Čuo se zvižduk. Zvižduk koji su mnogi čekali. Čekali godinama. Zvižduk koji je značio kraj patnji, smrti, krvi, užasa. Zvižduk koji je značio kraj rata. I onda pucanj.
‘’Ja nisam potpisao primirje! Mene nitko nije pitao za mišljenje’’ . Tako je zborio Rasputin, valjda sekundu nakon što je ubio japanskog časnika kad je već bilo potpisano primirje u Rusko-Japanskom ratu 1905. u Mandžuriji. ‘’Baš me briga za vražji zvižduk! Ionako nisam dobrovoljno pošao u ovaj rat’’. Tako je govorio Rasputin, jedini pravi anarhist u cjelokupnoj povijesti devete umjetnosti. Jedini lik koji si je mogao dopustiti baš sve… što god mu se prohtije. Vjerojatno najposebniji lik u cjelokupnoj povijesti devete umjetnosti. Rasputin je bio gad, Rasputin je bio smeće, Rasputina bi najradije zatukli do smrti. Hm, možda mi i bi, no ne i Corto. I to ne samo zato jer je Rasputin ubio poručnika Sakaija. Nikako ne samo zato. Jebiga, mi nismo Corto.
9. Vučine: Nasljednik – Sonja Gašperov (2×2)
Ruku na srce, ovo je bila njena godina. Što jest, jest. I iz paštete je počela izlaziti. Ali zasluženo. Za razliku od mnogih čije prisustvo posve zagadi tu konzervu, sendvič s paštetom iz koje iskače Sonja Gašperov svakako želim jesti. Jer je ta pašteta delicija, poslastica prava. Delikatesa koja će se, kako stvari stoje, i na francuskim stolovima uskoro služiti i koštat će ko Svetog Petra kajgana. Ova krasna djevojka, koju imam čast i zadovoljstvo i osobno poznavati, ove je godine dokazala da je udružena kombinacija nesvakidašnjeg talenta i udarničkog rada na tragu Alije Sirotanovića recept za uspjeh koji ne može izostati čak ni u ovom ćumezu od države u kojoj živimo. Njena potraga za lijepom smrću, smrću koje se ne bojimo, savršenom smrću, brzom, bezbolnom, nevinom i nesvjesnom, vjerojatno je najbolja stvar koja se domaćem stripu mogla dogoditi još od Petrušina Papka. Sonjecko, dok budeš dijelila studio sa Trondheimom i Larcenetom, daj sjeti se katkad i nas tu. Pliz!
8. Cvjećarnica u Kući cveća – Lazar Džamić (Jesenski-Turk)
Bez obzira što je za lice Alana Forda kao model poslužio britanski glumac Peter O’ Toole, remek djelo Magnusa i Bunkera nikad nije preveden na taj jezik. Hm, dobro. No, da u pitanju nije samo svojevrsna anglosaksonska anomalija, govori i sljedeće: gdje je god, u bilo kojem zakutku ove planete, prijevod Alana Forda bio iskušan, trajao bi maksimalno nekoliko izdanja, nedovoljno da se registrira na bilo kojem masovnijem društvenom radaru, uključujući i ozbiljne ljubitelje stripa. Nigdje osim u Jugoslaviji. Ok, u svojoj matičnoj zemlji Italiji Alan Ford jest dosegao zavidnu popularnost, ali ni tamo ni na koji način nije utkan u kulturno tkivo društva kao što je kod nas. Tamo je bio samo popularan strip, ovdje je dio kulturne baštine.
Lazar Džamić objašnjava zašto. I eto, objasnio je. Vjerujte. Dalje>>