Ben Frost, australski skladatelj i noisician 2.0 na europskoj klupsko-festivalskoj turneji povodom lanjskog albuma ‘Aurora’ poput crnog vjesnika proljeća proparao je dvoranu Močvare svojim šurikenima buke u crvenom.
Prošlogodišnji svibanjski nastup na festivalu Žedno Uho zakuhao je da se riđokosi Ben i Zagreb zavole tajno, iako je nastupio s frontom abrazivne mikrofonije karakterističnom za skvotersku scenu i legije bezimenih harsh-noisera; an der graund. A Zagrebom se baš zalomio hype, facebookovski ‘mogao/la bih doći’ je skočio na dvostruko veći attend od broja prodanih karata; s atmosferom para-iventa u zraku, u grobnoj tišini od nekoliko minuta te dimom koji je u petak u 21,45 navečer oplahnuo klub, čekalo se. Frost nastupa na svojevrsnom grand pianu od miks-pulta, a sam stoji u bazenu buke između razglasnih kutija; ponajbolja je to tradicija ‘šamaranja po organima’ i svojevrsne kvadrofonije, a u kombinaciji s ton-majstorom koji ga je miksao ‘na klupsku’.
Koncert započinje s gitarom ikonografski opasanom tako da ruje po podu, kao u kakvoj instalaciji, koju poslije skida i ostavlja na pojačalu, usklađujući arhitektoniku buke sa sporim pulsom jeze, a sve u okviru formata i kompozicija ne duljih više od pet minuta. Ironične kolaže s „Aurore“ koji bi znali podsjetiti na stadionski eurorave, pomeli su neoni paleći se serijski u pozadini. Dojam kolektivne klaustrofobije i deprivacije pojačava i sveprisutni stroboskop i dim, uz jasnu identifikaciju s klupskom kulturom koju je Frost nakon nastupa, ne zaboravimo, počastio ležerno komunicirajući s publikom.
Valjda nije pretjerano napisati da je riječ o umjetničkom glasu koji može stajati stupac do stupca svojih sunarodnjaka iz europske dijaspore, što uz sizifovski blues The Birthday Party, a što uz amplitudičare The Necks, odnosno njihove vražičkaste blizance iz Dirty Three. Nije li uostalom, Island, gdje ovaj autor ‘smrznutog’ prezimena tavori posljednjih godina, poput Australije sjeverne hemisfere? Barem, džepne joj verzije…