Aaron Frazer ‘Introducing…’ – predstavljanje Auerbachovog novog soul pulena

Mladi pjevač američke grupe Durand Jones & The Indications zakoračio je u solo vode uz producentsku i mentorsku pomoć Dana Auerbacha iz grupe The Black Keys.

Aaron Frazer ‘Introducing…’

„Imam blago omiljeno mjesto za hip-hop iz sredine 2000-ih s vibracijama marširajućeg benda. „Vraćam se samo na formativne pjesme koje sam čuo kako izviru iz 92.3 na mom boomboxu. Yung Wun je imao „Tear it Up”, Shawty Lo „Dey Know”, Jay Z „Roc Boys” Young Buck „Get Bucked”. Htio sam napisati nešto u znak počasti tom zvuku“, izjavio je povodom objave nastupnog solo albuma, prigodnog naziva „Introducing…“, Aaron Frazer, bruklinški multinstrumetalist i jedan od glavnih pjevača sastava Durand Jones & The Indications.

No to bi možda mogao biti i krivi put za upoznavanje s albumom „Introducing…“ čiju produkciju i općenito rad s Frazerom potpisuje Dan Auerbach iz The Black Keysa. Naime, nema tu ni ‘h’ od hip-hopa s početka milenija koji se napajao na utjecajima Bobbyja Womacka, Isaaca Hayesa, Funkadelica i ostalih prvaka njujorške scene 1970-ih. Slučajno ili namjerno, Auerbach je ovog mladog pjevača savršeno ugođenog falseta odveo malo dalje u prošlost, u vrijeme ekspanzije soula, koje je bilo inspirativno i na početku karijere Leona Bridgesa, još jednog milenijalca sa starom dušom.

Treba podsjetiti i na Auerbachovu trajnu inficiranost američkom pop glazbom 1960-ih u stilu koji je kreirao i „Waiting on a Song“, njegov solo album iz 2017. godine. Tko je preslušao „Waiting on a Song“ teško se može oteti dojmu da je „Introducing…“ svojevrsni neslužbeni glazbeni sequel te priče, ali s ubrizganom novom mladom krvi. Iz toga proizlazi da pored nedvojbenog Frazerovog talenta i prezentne pjevačke uvjerljivosti na 12 ponuđenih pjesama i dalje postoji debela dvojba je li u pitanju više njegov ili Auerbachov album. Ne radi se ovdje o ‘zakopavanju mladog talenta pod zemlju’ odmah po albumu koji nosi naziv „Predstavljanje…“, već o opasci da se ne može još govoriti o suverenom letu mladog autora i da će se na taj zenit trebati malo pričekati.

Dvojbe oko toga je li ovaj prvi korak načinjen kako treba svakako nema i može se zaključiti da je suradnja Frazer-Auerbach iznjedrila ujednačeni i fluidni organski soul uradak kojem ne manjka ni djelomičnih diggerskih inovativnosti u smislu stavljanja naglaska na ‘prave stvari’ iz bogate prošlosti zvuka crne Amerike. Tako uvodna „You Don’t Want To Be My Baby“ (sa svoje četiri minute trajanja ujedno i jedna od najdužih skladbi ove zbirke kratkominutnih brojeva) ne samo da evocira na evergrin „Be My Baby“ ženskog vokalnog trija Ronettes, već je i ukorijenjena u zvuk Motowna – kako da odašilje poruku da tu ništa nije slučajno.

Naredna „If I Got It (Your Love Brought It)“ donosi sixties pop, upravo spominjani neodoljivi otklon prema Auerbachovom „Waiting on a Song“ , dok je sljedeća „Can’t Leave It Alone“ možda i najbolji spoj rock i soul nasljeđa (što su The Black Keys tako vrhunski napravili na svom album „Brothers“, koji je nedavno napunio 10 godina), time i zasluženo odabrana za prvi singl. „Can’t Leave It Alone“ koliko donosi „Brothers“ otisak Black Keysa u Frazerov izričaj, toliko zvuči i kao uspješni miks nasljeđa Arethe Franklin i Jamesa Browna.

S pjesmom „Bad News“ Frazer i Auerbach iz šezdesetih prelaze u sedamdesete jer ta pjesma miriše na potpis Bobbyja Womacka, a naredna ‘barokna’ soul balada donosi zvučnu podlogu na kakvoj bi očekivali topli bas Barryja Whitea, no i Frazerov falset u toj kombinaciji je na visini zadatka. No središnji dio albuma potom kroz niz pjesama „Done Lyin’“, „Lover Girl“, „Ride With Me“ pomalo zapada u stereotipni baladni soul obrazac donoseći primisli da tu nedostaje bar još jedan „Can’t Leave It Alone“ da malo uzburka ritam i unese neke promjene u spomenuti niz tugaljive sladostrasti. Taj moment dolazi s „Girl on the Phone“ u kojoj puhačka sekcija u uvodu jasno nagovještava promjene, a potom ih pojačava i ubrzanje tempa ‘u hodu’ podsjećajući tako na adrenalinske pomake koje je ‘patentirao’ veliki Otis Reding.

Naredna „Love Is“ uvodi zvuk klavir-čembala u igru (omiljeni Auerbachov detalj), dok pretposljednja „Over You“ unosi prijeko potrebni poletni funk ritam. Posljednja „Leanin’ on Your Everlasting Love“ pomalo ruši ugođaj jer se čini ambicioznim pothvatom koji je djelomično uspio. Naime, u toj baladi Frazerov falset po prvi put na albumu zazvuči neuvjerljivo u naporu da isporuči nešto što je trebalo predstavljati vjerojatno najbolju baladu u nizu, što ona dakako nije. Možda bi bila da je Frazer bar u njoj odlučio zapjevati izvan zadanog falset okvira, ili da je možda kreirana kao duet (s Auerbachom?), jer u konačnici je slabija od prijašnjih „Have Mercy“ ili „You Don’t Want To Be My Baby“. I upravo takvo finale možda najviše pridonosi snižavanju ocjene ovog albuma koji bi bio bolji da je stao na preposljednjoj „Over You“. „Introducing…“ predstavlja tako solidan izlet u formativne godine američkog soula, a hoće li se Frazer tamo i zadržati, pokazat će vrijeme.

Ocjena: 7/10

(Dead Oceans / Easy Eye Sound, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X