Treći film o Ant-Manu, vjerojatno najneozbiljnijem junaku MCU-a, predstavlja novu razinu muljevitoga dna koje je Marvel dosegao u ovoj ionako klimavoj fazi svog postojanja.
Sa svakim novim filmom iz Marvelovog univerzuma postaje sve jasnije princip u kojemu je cilj priče unaprijed određen, ali put koji vodi do njega sastavljen je od klimavih mostova. Već smo se u nekim prethodnim recenzijama (vidi “Doctor Strange in the Multiverse of Madness“) žalili na to da se talent i vizija redatelja poput Sama Raimija moraju žrtvovati kako bi se ispričala priča kojoj je glavni zadatak polukoherentno spojiti radnju iz nekoh prethodnog filma ili serije s nekim budućim, ali u usporedbi s onime što je uslijedilo, Dr. Strange je bio dosta dobar.
A prvo je uslijedio četvrti nastavak Thora, serijala koji je svojim urnebesnim prethodnim nastavkom “Ragnarok” u režiji Taike Waititija skrenuo u žanr otkačene komedije i donio jedno od najboljih ostvarenja među tridesetak dosad objavljenih filmova od 2008. naovamo. “Love and Thunder” bio je još otkačeniji, još blesaviji, ali ništa više od toga. Ni danas nikome nije jasno čemu je služio, a radnje mu se vjerojatno ne sjećaju ni autori, premda je izišao prije manje od godinu dana.
Zatim nas je dočekao još jedan put u Wakandu za nastavak “Black Panthera”, serijala koji je tragičnom preranom smrću izrazito talentiranoga Chadwicka Bosemana ostao bez svojeg centralnog junaka. Ali svaki rukavac u Marvelovoj delti donosi nezamislivu zaradu, a serijal o “Black Pantheru” se pokazuje i kao jedini koji već drugi put zaredom prikuplja i nominacije za Oscar (Angela Bassett osvojila je već Zlatni globus i Critics’ Choice za sporednu glumicu, a film opravdano drži ulogu favorita u konkurenciji najbolje kostimografije), pa je nužno održati ga na životu, makar to podrazumijevalo i mijenjanje glavnog junaka.
Ali i “Love and Thunder” i “Wakanda Forever”, koliko god suvišni i besciljni, remek-djela su svjetske kinematografije u usporedbi s tragikomičnim novim poglavljem koje otvara “Ant-Man and the Wasp: Quantumania”, treći nastavak sage o Scottu Langu (Paul Rudd) i njegovoj partnerici Hope Pym (Evangeline Lilly) kao naslovnim junacima koji se smanjuju (i povećavaju)… i to je više manje to.
S obzirom da nije riječ o bogovima groma, velikim bijesnim zelenim čudovištima, kul klincima koji se zibaju New Yorkom po paukovim mrežama ili milijarderima u neuništivim letećim oklopima, Ant-Man i The Wasp dosad su u vlastitim filmovima bili svedeni na lagane pustolovine dovoljno zabavne da vam popune vrijeme između ambicioznijih avantura u kojima bi se našao Captain America i završetaka poglavlja koje bi obilježili filmovi o Avengersima u kojima bi Lang nužno bio sporedni lik.
Ako je serijal o Thoru s drugog na treći nastavak napravio zaokret iz pompozne i dosadne drame u histeričnu komediju, Ant-Man svojim trećim nastavkom radi – kvantni, haha – skok iz neobavezne filler razbibrige u bitno poglavlje za razvoj beskrajne sage koja svoje aktualnu fazu ima završiti dvjema epizodama Avengersa “The Kang Dynasty” i “Secret Wars”, najavljenima za proljeće 2025. i 2026. godine.
Kako bi se priča zakotrljala u tom smjeru bilo je bitno upoznati nas s njezinim glavnim negativcem, Kangom Osvajačem, vremenskim putnikom koji… osvaja svjetove. Njega tumači Jonathan Majors, zvijezda u usponu koju smo nedavno gledali u povijesnoj ratnoj kamilici “Devotion”, nekoj vrsti lošeg vintage “Top Guna”, a za koji dan se već vraća u kinodvorane kao glavni antagonist u trećem poglavlju sage “Creed”, spin-offu legendarne franšize o Rockyju.
Kang je lik koji je u Marvelovim stripovima poznat odavno, a prvi put se pojavio prije šezdeset (!) godina u jednoj epizodi Fantastic Foura (čiji film oprezno iščekujemo nakon cijelog katastrofalnog niza prethodnih ekranizacija), kao faraon Rama-Tut, a svakim budućim pojavljivanjem i utjelovljenjem postajao je sve samopouzdanije i oholije utjelovljenje karikiranoga zla svojstvenog za stripove i crtiće toga vremena. Naravno da danas takav negativac ne može zaživjeti na filmu, danas je potrebna neka vrsta nijansiranja; gledatelj mora donekle razumjeti zlikovca, jer nitko nije više dovoljno zao da bi samo putovao kroz vrijeme i ratovao i uništavao svjetove iz sporta.
I tu dolazimo do glavnog problema “Quantumanije”, a to je scenarist Jeff Loveness. Čovjek je prethodno radio na showu Jimmyja Kimmela i animiranoj seriji “Rick and Morty”, ali napisati film koji bismo trebali barem okvirno shvatiti ozbiljno, jednostavno nije uspio. Pustimo načas zlog Kanga koji neusklađeno pluta između pokušaja građenja karaktera i nepatvorene stripovske zlobe i pogledajmo kako urnebesno zbrzano, već u uvodnim minutama filma članovi obitelji Lang i Pym bivaju uvučeni u subatomski “kvantni predio” gdje se gledatelj ima brzinski upoznati sa stotinama različitih oblika života koji tamo obitavaju u naoko beskrajnoj sekvenci koja je ništa drugo nego bizarno prepisana scena iz Mos Eisley kantine u “Star Wars”.
Naravno da nijedan od tih neobičnih stvorova neće imati nikakvu osobitu funkciju u cijeloj priči koja slijedi, oni samo služe da nas zaslijepe računalnim efektima od kojih nas ionako sve više boli glava (“Bože, ovaj izgleda kao brokula!”, uskliknut će Hank Pym kojeg ponovno igra Michael Douglas zgrčući zadnje velike svežnjeve novčanica na zalasku karijere). Nikakvu funkciju nema ni pojavljivanje Billa Murrayja u ulozi bivšeg terorista Krylara, iako, ako ćemo iskreno, u ovome filmu ništa nema nikakvu funkciju osim predstavljanja lika Kanga. Loveless (kojem je već – gospodinesmilujse – uručen i zadatak pisanja spomenutog tentpolea “Avengers: The Kang Dynasty”) je to sve još obilato začinio najgorim zamislivim dijalozima koji ne samo da konstantno nepotrebno opisuju ono što već vidimo na platnu, nego i zvuče toliko loše da ne držali vodu ni u onom prvom stripu o Kangu prije šezdeset godina.
I eto nas opet na Kangu, liku koji će uskoro postati najvećim trnom u oku svemoćnih Avengersa kroz događaje u filmovima koje ćemo naredne dvije godine gledati isključivo kako ne bismo ispustili uzde svemira i ostali zauvijek izgubljeni u budućem razvoju radnje, jer smo nakon petnaest godina praćenja u nju već previše investirali. Gledatelj će si, izlazeći iz kina nakon “Quantumanije” , morati postaviti pitanje: “Kako Kanga uopće shvatiti ozbiljno kao opasnog protivnika ako ga već u prvom njegovom pojavljivanju pobijede igrači iz najnižeg Marvelovog ešalona kao što su Ant-Man i The Wasp?” Odgovor možda leži u prvoj post-credit sceni filma, ali o tome nije pristojno pričati.
Stoga ostanimo samo još na konačnoj presudi: “Ant-Man and the Wasp: Quantumania” predstavlja najnoviju razinu muljevitoga dna koje je Marvel dosegao u ovoj ionako klimavoj fazi svog postojanja. Kritika ga je pokopala. Publika ga je popljuvala (48% na Rotten Tomatoes za samo je jedan postotak bolji od Marvelovog najgore ocjenjenog filma u povijesti, “Eternals”). Ali ipak, film je okrenuo ozbiljnu lovu na blagajnama, trenutno je američki film s najvećom zaradom ove godine. MCU je prevelik da bi propao.
I došao sam do kraja recenzije, a nisam ni spomenuo MODOK-a.
Ocjena: 3/10
(Marvel Studios/Walt Disney Studios Motion Pictures, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
