Apage Satanas

Samo što nije godišnjica smrti lika koji znači ikonu ovim prostorima ako je punk i nešto off & underground u pitanju. Skucali su štovatelji kompilaciju raznih izvođača. Tributirat će se komada koji su zidali ‘Nuklearne Olimpijske Igre’ i ostatka. Bit će slobodni download. Punk.

Satan Panonski (Foto: Zoran Jaćimović)

„Dobar dan. Ja sam Ivica Čuljak, Kečer II. Po narodnosti punker, po zanimanju prijatelj.“, predstavio bi se kultni hrvatski SM ekstremist prije negoli će zacviliti: „Kad sam imao sedam godina, o vrat mi stavili crvenu maramu, gadno je stezalo, ja se davio, pa još i danas imam traumu. Nisu ih učili, nego dresirali. Nisu ih pomogli, nego trenirali. Nisu ih štitili, nego zarobili. Nisu ih vodili, nego zavodili…“. Sva saznanja i podatci vezani uz underground punk ikonu Satana Panonskog sežu od kontroverznog do opasnog.

Većinom temeljem njegove nesvakidašnje pojave, vulgarne i ekstremne lirike, autodestruktivnog ponašanja na sceni i mimo nje, neobično ekstravagantnog outfita, činjenice da je imao medicinsku dijagnozu poremećaja ličnosti te izraženih sadomazohističkih sklonosti. Bio je ovdašnja verzija američkog nekro rockera GG Allina, također „poznatijeg“ po svojim destruktivnim nastupima, opscenostima, nekontroliranom nasilju, jedenju vlastitih govana i sličnih atraktivnih vanglazbenih disciplina. Doduše više koncentriran na šokiranje publike, uništavanje, rezbarenje sebe. Bol je bila njegov pokretač,a ujedno i velika muka. Ono što je smatrao oslobađanjem dodatno ga je gušilo jer unatoč kreativnosti (crtao je, pisao, skladao, izvodio performance, sam radio svoju odjeću) nije mogao kontrolirati unutrašnji nemir liječnički prepoznat kao verziju schizofrenie i manične depresije koja je nekad prelazila u nekontroliranu agresiju.

Na van je takva osoba morala djelovati kontroverznom i atraktivnom voajerima ili nedovoljno hrabrom svijetu da urade podjednako granične stvari kakvima je bio svaki Čuljkov korak. Klinci bi mu se divili, stariji bi ga respektirali, gnušali se ili ga se bojali. Nije bilo moguće neprimijetiti ga.

Satan Panonski je osim ekstremnog kreativca bio ubojica. Verziralo se da je bilo u samoobrani. Zaklao je čovjeka pred diskoklubom u Vinkovcima radi neke svađe vezane uz njegova brata. Bilo je to 1982. Za taj je zločin trebao ležati 12 godina u zatvoru, ali kako je proglašen neuračunljivim, „ludim“, zatvor je zamijenila neuropsihijatrijska bolnica aka ludara u Popovači. Život u zločinu također je bio kaloričan dodatak biografiji. Za slobodnih je dana iz zatvora održavao koncerte na kojima se zapaljivao, gorio je, masakrirao se, rezao prsa, ruke, bradavice, čelo, razbijao boce u glavu, probadao si kožu pribadačama na koje je vješao scenske rekvizite, nanosio si rane. Osoblje ustanove boniralo ga je zbog „dobrog vladanja“.

Usmenom predajom taktika „zabranjenog voća“ davala je rezultate. Alternativna mladež ga je obožavala, veličala. Slušanjem njegovih ploča dokazivala se hrabrost, ludost, neprilagođenost,odbijanje pripadati ratnim godinama, režimu. Recitiranje pak njegovih stihova bilo je izlaziti iz kruga pristojnih ljubitelja Prousta u suprotnu ligu ekstremnih bukowskijevaca ili De Sadeista. Nakon režanja u punk skupini Pogreb X na solo nastupima mu je bas nekoliko puta odsvirao sugrađanin Goran Bare. Objavivši svoje zbirke krvave poezije ili famozne kasete i ploče „Ljuljamo ljubljeni ljubičasti ljulj“ (1989.), „Nuklearne olimpijske igre“ (1990.), „Kako je punker branio Hrvatsku“ (1992.) na kultnoj etiketi „Slušaj najglasnije“ indiejanca Zdenka Franjića, imao je povod za povremene nastupe. Zdenko pak nije birao riječi hvale i respekta prema kolegi i prijatelju. „Renesansni umjetnik”, tepao mu je.

Kako su mu nastupi uživo nerijetko bili utapani u vlastitoj krvi, on izrezan staklom, izbadon iglama, žicom, stezan lancima, svo to nasilje nije moglo obećavati dug, miran, spokojan život. Pogotovo znajući za njegov strahoviti unutarnji nemir i priključenje Zboru narodne garde izbijanjem rata u Hrvatskoj. Takav je ratnik bio hodajuća tempirana bomba, izgubljeni kamikaza bez osobite samokontrole. S ratišta su stizale glasine o njegovoj brutalnosti prema zarobljenim ili ubijenim pripadnicima ex Yu vojske. Govorilo se da je nemilosrdan nožem, da je rezbario leševe, rezao ljudima uši i još poneke druge ekstremitete prve, druge, treće ratne godine kad se puškaralo na slavonskom frontu, brojeći popuštanje gradova od Vukovara prema unutrašnjosti.

Nekim ljudima jednostavno po očima vidite da neće dugo živjeti.

Ivica Čuljak aka Kečer Drugi aka Satan Panonski rođen je u Ceriću, 4. lipnja 1960. Umro je u Vinkovcima, 27. siječnja 1992., dugo se smatralo pod nerazjašnjenim okolnostima. Međutim, takvo je tumačenje više odgovaralo produljenju mita o njegovoj smrti nego istini. Mediji su klasično doprinijeli raznim nagađanjima u nekoliko navrata iznoseći neprovjerene informacije temeljene na nagađnjima.

Umjesto mistificiranja, cijeli je njegov život prepun priča, informacija i dezinformacija. Tako se i njegova pogibija zamatala u nekoliko verzija od kojih je bilo onih da su ga koknuli Srbi negdje na ratištu, da su ga zarobili pa pogubili u nekom od logora, da se namjerno ubio. Prema svjedočenju čovjeka koji je stajao pored njega, čini se da je Satana dokinuo nes(p)retan slučaj. Dubravko Mataković, legendarni strip maher iz Vinkovaca priču bi započeo i završio otprilike ovako: „Bila je tamna noć. Znam da je Čuljak izašao iz auta, poskliznuo se, ispala mu puška i prosvirala glavu…”. The end. Nema više. Nema iza. Nema mita. Samo smrt. Ona koju je toliko puta opjevao na izrazito nasilan, grub, realistično surov način.

(ulomak iz knjige “Off The Record”)

Prijašnja kolumna: Mario Furka – nije furka zajebancija

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X