Bez obzira na površnost pristupa samoj temi, poprilično je zanimljivo pročitati i u formi stripa priču o životu i smrti jednog generacijskog heroja.
Pamtim to kao da je bilo danas. Bilo je proljeće 1992., a ja sam taman napunio trinaesti rođendan. I poželio sam probušiti uho (naravno, lijevo uho, jer se pričalo da desno buše samo pederi). Sad, je ta odluka bila produkt neke moje tinejdžerske buntovničke faze ili sam samo želio na neki način postići da budem primjećen od strane suprotnog spola čije sam čari i obline tih dana počeo napokon primjećivati i maštati o njima, ne znam, ali bilo kako bilo, lovu sam na račun rođendana imao i odluka je pala. Pratnju i potporu sam imao u tadašnjem prijatelju i susjedu Žarku koji se sa mnom uputio na put nakon kojega, bar smo tako vjerovali, ništa više neće biti isto. Šibenik je tada bio ratna zona i baš tada, k’o za vraga, baš toga lijepog, proljetnog dana kad sam mislio da ću s probušenim uhom doživjeti tranformaciju iz djeteta u muškarčinu, te osladiti se u zagrljaju kakve razvijenije vršnjakinje koja će mi na račun moje rebelovštine dopustiti da upoznam svijet o kojem sam maštao, naši tadašnji prekobrdski susjedi su se odlučili malo zabaviti. Kako im je omiljena zabava bila nabacivanje smrću po mojem gradu, čim se čula prva detonacija i čim je zasvirala sirena, nas dvojica, koji smo se zatekli na putu do zlatarne, sakrili smo se u prvu i najbližu relativno sigurnu zgradu koja je imala kakvo takvo pristojno sklonište.
Sakrili smo se u robnu kuću. U tom trenutku sam odlučio i teatralno objavio, da ako toga dana nisam probušio uho da nikad ni neću (pozivao sam se na sudbinu koja je tako htjela, no moram biti iskren i priznati da sam na neki način i odahnuo jer nisam bio ni najsigurniji da to uopće i želim, a čuo sam da i boli, te da ti se uho može i zagnjojiti. Brrr. ), a pare namijenjene za rinčicu trebalo je samo prenamjeniti jer ih se moralo potrošiti. Hm, samo na što? Znalo se na što. Kad se malo smirila tutnjava vani i kad je zasvirala ona druga, olakšavajuća sirena, napravio sam đir po mojem omiljenom katu robne kuće – onom trećem, zadnjem, na kojem je bio odjel sa pločama i kazetama.
Kako sam odgojen u obitelji odrasloj na mitskom i toliko puta opjevanom radiju Luxemburg, singlicama, pa potom i logplejkama Beatlesa, Stonesa, Doorsa, Hendrixa, Bowieja, Clasha, Filma i Azre, imao sam samo dvije moguće opcije: ili postati crna ovca u obitelji, pa sve to skupa poslati u vražju mater ili se prepustiti tom vinilnom tsunamiju, te i sam početi stvarati svoju kolekciju. Naravno, izbor je bio lak, a kako sam svo to rodbinsko blago postepeno dobivao u vlastiti posjed, sreći nije bilo kraja. Sav džeparac sam trošio na ploče i ta kolekcija je samo rasla i rasla. Sjećam se da sam do svojeg 12 rođendana već prikupio sve ploče Beatlesa, a zadnje dvije što su mi falile („Abbey Road“ i „Sgt. Pepper“), kao i „Waiting For The Sun“ od Doorsa sam kupio baš u toj robnoj kući, u tom mojem raju na zemlji, mojoj kući grijeha i zadovoljstva.
Ipak, koliko god to sve bilo divno i krasno, postojao je jedan problem. Problem koji sam osjećao da postoji, ali ga tada nisam jasno znao artikulirati. Volio sam ja i Beatlese (i dan danas smatram da su najveći bend u povijesti glazbe) i Stonese, i Doorse i Zeppeline, opčinjeno sam slušao pokojnog tetka kako mi priča divne priče o punku i novom valu, o Joy Division i Talking Headsima, o Filmu, Haustoru i Azri. Sve je to bilo krasno, no nije bilo dovoljno. Nije bilo dovoljno iz razloga jer sam osjećao da sam prerastao taj famozni ”fenomen starijih braće i sestara, rođaka i roditelja”. Osjećao sam da je vrijeme za bend koji nije bend nekih tuđih mladosti i nekih tuđih puberteta. Osjećao sam da je vrijeme za bend koji je baš sad tu, koji je u naponu snage i koji je na svojem vrhuncu. Za bend koji će biti simbol moga odrastanja. Za bend koji će biti samo moj. Dalje >>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
