‘Ćaća’ Dalibora Matanića – eksperiment uspio!

Deset dana snimanja, nikakav budžet, nedovršen scenarij… Novi Matanićev film je, unatoč svemu, vrlo dobar, po mnogočemu značajan i poprilično jezovit.

Plakat za Ćaću

Sve započinje kao u nekom američkom hororu. Troje mladih vozi se u autu kroz nekakvu zabit, u ovom slučaju na putu do bolesnog oca kojeg dvije sestre nisu vidjele godinama. Premda ne skrenu na krivi put do farme sumnjivih vlasnika, niti se nađu na rednečkoj benzinskoj pumpi, i osamljena kuća u snijegom okovanoj Lici uspijeva prenijeti jednaku dozu jeze.

U spomenutoj kući ne nalaze oca, ali su znakovi nedavnog boravka prisutni. Nakon pijane noći pojavljuje se i otac, mrk, šutljiv i distanciran. Ubrzo se doznaje otac uopće nije bolestan, već je to bio izgovor kćeri da bi nagovorila sestru i dečka da uopće krenu na put. Ona zapravo želi doznati zašto ih je otac napustio. Ta je laž, međutim, samo prva tajna koja će se razotkriti u ostatku filma, a koje će diktirati daljnji razvoj radnje.

Dalibor Matanić je ovaj film snimio u samo deset dana s gotovo nikakvim budžetom, a niti s potpuno zgotovljenim scenarijem u startu. Odlična je stvar što se redatelj njegove reputacije upušta u takve ‘eksperimente’ (kao što su i kratki filmovi s Leonom Paraminski), što ga i dalje drži strast prema filmu i što ga može pokrenuti ideja. Rezultat nije izostao. “Ćaća” ima svojih nedostataka, ali je ipak vrlo dobar film.

Prvom dijelu filma, koji je po svom sadržaju zapravo obiteljska psihološka drama, Matanić daje ozračje horora, fino utkajući napetost, iščekivanje i tajnovitost (čemu odlično pridonosi i sugestivna glazba Jure Ferine i Pavla Miholjevića). Samim time, kada film zaista zagazi u hororske vode, to nije neočekivano. No, pametno ne odlazi u duboke vode, već i dalje ostaje više u domeni psihološke drame uz više nego dobru dozu jezovitosti. Bilo bi možda zanimljivo da se odlučio na  iznenadni potpuni žanrovski pomak (poput Takashija Miikea u “Audiciji”) iz obiteljske drame u horor, ali to bi značilo odustajanje od poigravanja s elementima horora u početku, što je autora sigurno veselilo. Šteta je što scenarij nije ispoliraniji, prvenstveno u svom drugom dijelu, kako bi se sve čvrsto povezalo za kraj. A svakako ne pomaže niti to što je sestrinu tajnu relativno lako pogoditi iz njenog ponašanja i reakcija.

Matanić te nedostatke ipak uspješno nadomještava dobrim redateljskim rješenjima i dobro odabranom glumačkom ekipom. Gregurević je uobičajeno nepogrešivo dobar, Kovač odličan, no glumački su filmom vladale Judita Franković i Iva Mihalić fino nijansirajući međuobiteljske i partnerske odnose. “Ćaća” je za nas značajan film i po nastanku i po svojim žanrovskim odrednicama i po kvaliteti.

Ocjena: 8/10

(Kinorama, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh