‘Che’ – strip koji je njegovog autora koštao života

‘Lik kao što je Che ne zaslužuje da se knjiga o njemu objavljuje u anonimnosti’ – bile su riječi Hectora Germana Oesterhelda, autora stripa kojeg je argentinska vojna hunta nakon toga ubila zajedno s njegove četiri kćerke.

'Che' (Fibra, 2011.)

Kad je 8. ožujka 1960. povodom komemoracije za žrtve eksplozije teretnog broda “La Coubre” (brod je prevozio 76 tona streljiva iz Atwerpena, a nesreća se pripisuje CIA-i), kubanski fotograf Alberto Diaz Korda fotografirao Ernesta Guevaru, poznatijeg kao Che, ni sanjati nije mogao da će jedna od 31 okinute fotografije tog argentinskog revolucionara postati bez sumnje najslavnija fotografija u povijesti, simbol koji ni danas, nakon više od 50 godina ne gubi svoj značaj ni svoju snagu. Maryland Institute College of Art je baš tu fotografiju proglasio najvažnijom fotografijom dvadesetog stoljeća, Vicoria and Albert Museum je priznao da nema u čitavoj povijesti fotografije kao umjetnosti ni jedne fotografije koja je toliko puta reproducirana kao ova Kordina, a Jonathan Green, ravnatelj UCR/California Museum of Photography ističe kako je baš ona, u povijesti umjetnosti nazvana Guerrillero Heroico, jedina fotografija koja ima moć da govori svim svjetskim jezicima – da se poput nekog hijeroglifa, alfa-numeričkog znaka i instant simbola, gotovo pa misteriozno pojavljuje baš tamo gdje započinje sukobe u cilju da ih okonča.

Od rata u Vijetnamu i “Veselog pariškog svibnja” 1968. pa sve do danas, u bilo kojem kutku svijeta nema buntovnika s razlogom, anarhista, studenta filozofskog fakulteta koji traži svoja prava pred mrskim dekanatom koji bi izašao na megdan neprijatelju bez “Guerrillera Heroica”, prisutnog tu negdje u bilo kojem aranžmanu (da li je riječ o tetovaži, zastavi, slici, šalu, majici, bedžu, zakrpi…). Che je Che svugdje. Jednak i u Argentini i na Kubi i u SAD-u i u Rusiji i u Hrvatskoj i u Srbiji. Che je neosporna ikona dvadesetog stoljeća i kao takav postao je neizbježan dio pop kulture, bok uz bok s jednim Peleom, Muhamedom Aliem, Elvisom, Beatlesima, Jamesom Deanom, Bruce Leejem ili Andyem Warholom.
E sad, razlozi postojanja tog fenomena, tog alternativnog kulta ličnosti, mogu biti sporni i o njima bi se dalo polemizirati. Ono što je zanimljivo, ono što totalno bode u oči jest činjenica da o jednoj tako eksponiranoj i eksploatiranoj povijesnoj ličnosti kao što je Che Guevara zapravo znamo jako malo, a gotovo sve informacije o životu i smrti tog argentinskog revolucionara svode se na čistu spekulaciju.

No kakav je naš zbiljski stav o Cheu? Da li ga uopće i imamo? Tko je uopće Che? Romantični revolucionar koji je za bolivarski idealizam žrtvovao vlastiti životi ili loš političar, katastrofalan ministar i okrutan revanšist? Simbol komunizma ili najveći kapitalistički brend?  Sve su to neke teze koje se spominju kad se za temu uzme Che, no istina je valjda kao u svemu, negdje između.

Nekako mi se čini da priči o Cheu mnogi pristupaju više s mitske nego s realne strane te sam dojma da većina onih koji na prsa stave njegov lik ni ne idu dalje od najpovršnijih mitova o Cheovom liku i djelu, a ponajviše sumnjam da tu istu većinu njegov lik na majici motivira da nešto zbiljski promijene u sustavu u kojem se kreću. Možda se varam, možda to samo cinik iz mene rogobori, no zaista mi je smiješno kad vidim radikalno lijeve studente kako sa Cheom na prsima, lulom u ruci i bradom na licu zajapureno objašnjavaju pogrešno shvaćene, a do pola pročitane (i napamet naučene) antikapitalističke teze Noama Chomskog ili Slavoja Žižeka. Sorry guys, u takav anarhizam ne vjerujem. Cheov lik je eksploatiran preko svake mjere (baš sam danas vidio u nekim novinama ogromnu zastavu s likom Chea koju su navijači Olympique Marseilla, inače jedna od najopakijih huliganskih navijačkih skupina na svijetu, razvili preko čitave jedne tribine na Velodromeu!?), toliko da je on nažalost danas postao samo lik bez ikakvog sadržaja, tipičan konzumeristički proizvod.

No, to je problem za koji je Che najmanje kriv. Istu sudbinu dijele i mnogi drugi simboli poput anarhističkog  zaokruženog A, no to ne znači da ćemo zato taj simbol odbaciti. Puno se simbola ustanka i revolucije danas prodaje i na njima se dobro se zarađuje. Autoritet, pogotovo kapitalizam, sklon je sve, ali baš SVE okrenuti u svoju korist. Primjerice, nakon Seattleskih prosvjeda 1999. na kojima je masa Nike trgovina bilo razrušeno i spaljeno, Nike je isfurao svoje reklamne plakate s fotografijama tih devastiranih trgovina i njihovim uobičajenim sloganom: “Just do it!”.  Pa neka se to shvati kako hoće. Usput, iste godine su čak pokrenuli liniju majica na kojima piše “Anarchy” i “Revolution”. Neoliberalni kapitalizam je takav po prirodi, zato i jest tako težak neprijatelj, izuzetno prilagodljiv i sklon izokretanju. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X