Damir Avdić u Močvari – istina koja troši glazbenika i publiku

Bosanski psiho, Diplomatz hard core škole, samo su neki od nadimaka koji se vežu za ovog osebujnog ‘luđaka’, pjesnika, glumca, gitariste, pjevača, anarhista, antianarhista, proroka koji je u petak odradio jako dobar, no na žalost ne i izvrstan koncert. A što je najgore, ne svojom krivnjom.

Damir Avdić u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Stvarno je teško biti objektivan, neovisan, dovoljno svjestan, mudar itd., da bi se istina mogla objektivno sagledati i da bi se moglo dati neki realan zaključak i prosudba. Danas postoji stvarno previše informacija i čovjek to gotovo i ne može progutati i normalno usvojiti. Potreban je prije svega strašan filter da se ogromna količina smeća odbaci i izabere samo ono što je dovoljno “čisto”, vrijedno, mudro, pozitivno… No, puno veći problem je što danas ljudi zapravo ni ne žele čuti istinu. Istina je zajebana. Ona uznemiruje, opterećuje, remeti rutinu, vraća iz iluzije u stvarnost, a svi volimo živjeti u iluziji. Stoga, najčešće istinu ne želimo ni prihvatiti.

Jer tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je poželjno. Prema njoj se ponašamo kao student prema ispitu koji ga čeka, ali on se pravi da toga ispita nema. Ili, prema računima za režije koji samo stižu, a mi ih sakrivamo u zadnju, najteže dohvatljivu ladicu. I mirni smo neko vrijeme. O ispitu i računima ne mislimo. Super nam je. Jer što može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži.  Ali, i ispit i računi dođu na naplatu. Istina također dođe na naplatu. Pojavi se onako, iznenada, i poput najhladnijeg tuša, poput najsnažnijeg aperkata prisili nas da se sučimo s njom, što znači da se moramo prvo pogledati u ogledalo. A to nije lako. Jer pitanje što ćemo u tom odrazu vidjeti. Najčešće ono što ne želimo i baš zato istinu ne ljubimo.

Pogotovo mi, u zadnjih dvadeset godina, na laži odgojeni i od istine cijepljeni. Kako kaže moj mudri prijatelj Vlado Šagadin mi smo društvo sazdano i izgrađeno na laži, pa ni istina nije najpopularnija; nevjerovatno je s kojom upornošću ljudi odbijaju i pomisao na istinu. Istina je u inflaciji, ona zvuči tako obično i tako isprano… Jer, istina ne sudjeluje u stvaranju teško uništive paučine u koju je umotano naše društvo. I lakše nam je svima bilo živjeti u laži.

No, umjetnici, njihova misija bi trebala biti istina. Oni bi trebali biti proroci koji svojim radom šire njenu spoznaju. Dužnost umjetnika je da govori istinu, čak i ako ta istina nije najprihvatljivija u određenom trenutku.

Naša je etička dimenzija jednako važna kao i estetička. Ne smijemo cijeniti umjetnike koji kažu da ih ništa drugo ne zanima osim umjetnosti. Moramo živjeti u stvarnosti i činiti je boljom. Ne smijemo biti kukavice. Na žalost, u našem umjetničkom, a posebice glazbenom prostoru bilo je previše kukavica, a premalo heroja. Istina je bila gurnuta na marginu. S njom se bilo opasno poigravati i jednostavno ju je bilo lakše zaboraviti. Praviti se da ne postoji. Istinu je kod nas načeo El Bahattee sa albumom “Amen” 2002., otvoreno progovorivši o stvarima, o “svetinjama” o kojima se tada nije smjelo i najebao je. Nakon što je progovorio o nemoralu i licemjerstvu katoličke crkve te se zapitao zbog čega je branitelj sa PTSP-om zaštićen kao bijeli medo na Artiku, jednostavno je nestao sa scene. Izopćen, ponižen, stavljen na odstrel. Znao je u kakvom društvu živimo, znao je što će se dogoditi, no svejedno, to ga nije spriječilo da nas sve pljune i, htjeli mi to ili ne, servira nam istinu za desert. Umjetnici, baš u tim olovnim vremenima bi trebali biti ljudi sa veeeeeelikim mudima. Bahattee  je bio gotovo jedini takav. Gotovo jedini koji se i danas svako jutro može pogledati u ogledalo bez straha.

Damir Avdić u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Ipak, svi oni koji su željeli čuti istinu mogli su je čuti i u petak u zagrebačkom klubu Močvara. Od jedinog glazbenika koji nam je danas može zaista i ponuditi. Naime, Damir Avdić je baš u prepunoj Močvari održao koncert kojim je promovirao svoj najnoviji, čevrti po redu, album “Mein Kapital”. Za one koji još ne znaju tko je Damir Avdić, a takvih je na svu sreću sve manje i manje (Avdića sam prvi put gledao u travnju 2008. u polukružnoj dvorani ITD-a, kad nas je bilo, al stvarno, bez pretjerivanja tridesetak) riječ je bez sumnje najposebnijem glazbeniku, hm, umjetniku, al’ umjetniku u pravom smislu te riječi, na ovim prostorima.

Bosanski psiho, Diplomatz hard core škole, samo su neki od nadimaka koji se vežu za ovog osebujnog “luđaka”, pjesnika, glumca, gitariste, pjevača, anarhista, antianarhista, proroka koji je u petak odradio jako dobar, no na žalost ne i izvrstan koncert. A što je najgore, ne svojom krivnjom.

Počelo je odlično. On, sam na pozornici, naoružan samo svojom gitarom čija je moć uživo još razornija nego na albumima, svojom kletvom i krikom koji ledi krv u žilama kreće sa antologijskom “2012”. Pucat ćemo po  forumima, jurišat sa tastatura, mrzit život što živimo i slinit za onim prije… stihovi su koji će  svakom onome tko se možda i slučajno zatekao u Močvari, nemajući pojma tko je taj lik na pozornici koji liči na Henryja Rollinsa, jasno daju do znanja da će upravo prisustvovati nečem izuzetnom. Slijedio je klasični miks starih pjesama i novih. Poput hibrida Ivana Gorana Kovačića i Zacka de la Roche, Avdić puna dva sata svojim stihovima sječe poput britve, udarajući bez milosti po svima onima koji su uljuljkani u slatki zagrljaj iluzije i lažne nostalgije, prigrlili eksplotaciju legendarnih revolucionara koje nevidljiva ruka tržišta danas svodi na brand.

Avdić se u svakom trenutku postavlja kao antipod te posterske estetike kojom su Sjeverna Amerika i Europa dovele do mučenja istih od kojih stvaraju vulgaran konzumeristički proizvod. Avdić jebe mater fašistima, salonskim ljevičarima (jebem mater Nicolasu, borit ću se za svakog Cigana, al onog francuskog, od ovih naših čovjek u miru ne može ni kafu da popije…), povampirenom kapitalizmu, nostalgičarima (Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva flora, u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima; na kojem od ta dva flora želiš da ti sviram, pičko jedna nostalgična?…), anarhistima iz navike, nezainteresiranima, mladima koji dopuštaju da im se nečija tuđa djetinjstva nameću kao ona prava, al’ jebe mater i idolima koji im se nameću (Dobra večer moja mladosti, slušamo li nešto novo il nam staro đubre pokraj srca leži? Kad sam jebo mater Štulić Džoniju, pitali me ljudi koji ti je kurac? ). Jebe mater i Che Gueavari i Titu i Sarkozyu i Merkelovici staroj. Jebe mater i Marxu i Žižeku i Chomskom, al’ još i više onima koji se kunu u njih bez pokrića.

S pjesmama inspiriranim hororom koji je Bosna doživjela, pjesmama o mrtvima, preklanima, o jamama, noževima, grobnicama i hodajućim zombijima Avdić ne dopušta ni sebi ni nama da zaboravimo što je bilo. Ne želi zaboravom prekriti istinu (užasna je šteta što u petak nije odsvirana možda najpotresnija Avdićeva pjesma “Moj drug”: moj drug je bio mlad, bio mlad za rat, moj drug je bio mlad, bio mlad za nož…). Bez sumje, Damir Avdić je čudo, i izdvajati i dalje citirati njegove stihove zaista nema smisla. Svaki njegov stih je bomba, kod njega je svaki zarez prijeki sud, a svaka točka metak u čelo, kod njega nema backspace, kod njega vrijedi samo enter, enter, enter.

Ono, zbog čega je koncert bio samo jako dobar, a ne izvrstan je ignoriranje činjenice da Damir Avdić nije klasičan glazbenik. On svojim stihovima, svojim rifovima,  energijom, svojom mimikom i facijalnim ekspresijama troši jednako sebe koliko i publiku. Nastup Damira Avdića nije običan rock koncert, on je predstava, on je monodrama. Ovdje nije riječ o bendu od nekoliko članova koji praši pop melodije koje te tjeraju na ples, na gibanje. Gledati, slušati i adekvatno doživjeti Damira Avdića moguće je jedino u nekom prostoru koji ima sjedeća mjesta. Dakle, za ubuduće, gospodo organizatori – Avdića u kazališta, ionako mu je tamo i mjesto. Također mala zamjerka se odnosi i na dužinu koncerta. Da je pola sata bio predug, vidljivo je bilo i na publici kao i na samom Avdiću. Teške teme kojima Avdić ne štedi nikoga ostavile su danak gotovo na svima prisutnima u Močvari.

No, u svakom slučaju, svaki nastup Damira Avdića, pa i ovaj,  je praznik, izuzetan doživljaj čije posljedice osjećate danima nakon. Ja sigurno.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X