Dogma ‘Nemir’ – slabo svemir čuje nemir

Pulska Dogma se s prekidima preko četvrt vijeka brine da svekoliko općinstvo lijepo pleše uz funky ritmove. Album ‘Nemir’ nastavlja tu liniju.

Dogma ‘Nemir’

Naslovnica albuma sugerira teško prevedivu englesku riječ „soundbite“ – zvučni ugriz, kratka sekvenca koja se zalijepi za uho i draška njegovog vlasnika još dugo, dugo vremena. To je, u kontekstu ovog albuma donekle točno. Album je izvrsno odsviran i produciran i čuje se sve što se treba čuti. Zvonak, jasan, radiofoničan zvuk odmah se nameće radijskim urednicima komercijalnih stanica da ovaj sastav imaju u vidu, pogotovo ujutro, kad ljudi idu na posao i žele neki nenametljivi indie-funky-pop-rock koji se nikom neće zamjeriti.

Poštovatelji Franz Ferdinanda i izvođača sličnog stila će biti nesumnjivo zadovoljan zvukom ove ploče kojoj će vjerojatno najveće postignuće biti da bude nenametljiva pozadina na nekom poslovnom domjenku čiji akteri iz principa ne žele puštati (ne)djela Tonyja Cetinskog ili Nine Badrić. Nema nemira, samo harmonija. I ovdje priča s „Nemirom“ staje.

Autorsko-kreativna linija budnosti Dogme posrće i šepesa do kraja ovog pedesetominutnog albuma, a TBF-ovac Saša Antić se lijepo uklopio u ovaj ne pretjerano dobar prosjek. Njegovo repanje o suncu i svemiru je na pola puta između parodije i ulične mudrolije kakve očekujemo od drugih, ali od Saše Antića ne. Efekt je izostao.

Bolji dojam ostavlja „Glavom u prsi (ka Zidane)“ uz uvodnu „Indiju“ jedini kandidat za prolaznu ocjenu. Ostale pjesme se solidno naslanjaju jedna na drugu i šteta što nisu na istoj razini kao svirka i produkcija, što se ne čuju razlozi zbog kojeg su ove pjesme trebale biti odsvirane ili otpjevane. Bez mladenačkog ludizma ili istinske strasti ovo je beskrvan album kojeg će teško biti staviti u reproduktor zvuka da svira opet, jer na žalost glazbenika iz Dogme, nemali broj izvođača to radi bolje.

Ocjena: 5/10

(Dallas Records, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X