DORF u Koprivnici – večer neodređene melankolije

Gostovanja DORF-a u Koprivnici nisu novost, nego ugodna i dobrodošla tradicija.

Zvonka Obajdin u Koprivnici (Foto: Krešo Puklavec)

To nije čudno jer DORF je, prema riječima direktora festivala Tonija Šarića koji je ovaj puta također posjetio Koprivnicu, nastao daleke 2007. u Vinkovcima i to najprije zato jer su ljudi shvatili da ih nitko neće zabaviti, ako se ne zabave sami. Takav sentiment prisutan je u svim manjim hrvatskim gradovima i provincijama i ljudi izvan metropole ga jako dobro poznaju. Osim toga, Vinkovci i Koprivnica dijele određenu rock sudbinu i baštine određeno alternativno kulturno naslijeđe pa DORF u Koprivnici i nije toliko DORF u gostima koliko DORF doma, ali u nekom drugom gradu.

O broju posjetitelja u koprivničkom FUNK-u nećemo jer u kontekstu u kojem živimo možemo biti sretni da smo uopće nekoga negdje i sreli, a da to nije bilo na Zoomu i to je upravo razlog zbog kojeg je večer bila obojena nekom neodređenom melankolijom za nekim neodređeno boljim vremenima kojih nam se sve teže sjetiti. Opet ću se poslužiti zaključnim riječima uvodnog govora Tonija Šarića – lijepo je vidjeti bilokoga bilogdje, lajkamo se i šeramo.

Toni Šarić, direktor DORF-a (Foto: Krešo Puklavec)

Prvi od dva prikazana filma, Rock bozon redatelja Bernardina Modrića koji je iznenada preminuo samo dva dana prije ovog DORF gostovanja prati riječku rock scenu danas s reminiscencijom na jučer. U filmu je sveprisutna ista ta neodređena melankolija za minulim vremenima pa protagonisti svjedoče o zlatnim vremenima riječkog rocka koja su bila svakako nekad, ali u svakom slučaju ne sad, pokušavajući bezuspješno pronaći uzroke propadajućeg stanja. Njihova je svakidašnja jadikovka možda i točna, a možda je i sve zapravo oduvijek isto, ali se nama sa šesnaest činilo mnogo važnije i mnogo veće. Film One su tu redateljice Andrijane Mirna Marin prati četiri kantautorice i dva benda i nešto se manje bavi neodređenom melankolijom, a više specifičnim nedaćama koje proživaljavaju žene u muškom rock svijetu (li bi barem trebao ili barem misli da to radi), no o njemu neću jer ga je već recenzirao our very own Django Ivan Laić koji je za filmska pitanja mnogo kompetentniji od mene.

Nakon filma je uslijedio koncert Zvonke Obajdin (ex Svemir) koja je održala možda i najzanimljiviji koncert otkako pratim što radi. Zvonka je sinoć odsvirala tek drugi koncert ove godine i to u pravom kantautorskom formatu, prateći samu sebe na klaviru i električnoj gitari. Prvi ovogodišnji koncert svirala je sa Svemirom u Močvari nakon čega se Svemir (i bend i ovaj pravi) raspao, a ona je ostala doma, čitala knjige i pokušavala završiti album sa svojim drugim bendom Sjeverozapad.

Zvonka Obajdin u Koprivnici (Foto: Krešo Puklavec)

Koncert je bio sazdan od pjesama Svemira, Sjeverozapada, nekih starih pjesama koje nitko uživo nije čuo još od 2016. i nekih koje nitko nikada nije čuo, a Zvonka je zapravo svirala covere same sebe. Ono što je bilo zanimljivije i od same svirke je način na koji je koncert bio zamišljen, a što je odisalo istom onom neodređenom melankolijom koju smo osjetili već na početku večeri. ‘Što ja uopće radim ovdje?’, zapitala se u jednom trenu Zvonka dok je prekopavala po hrpi papira, tražeći što će slijedeće odsvirati ili pročitati. Bilo je tu klavirskih baladnih pjesama inspiriranih Kafkinim, Conradovim ili Gaimanovim knjigama koje je izvela neopterećena fulerima ili zapravo biločim drugim na škripavoj klavirskoj stolici čiju škripu ne bismo čuli u vremenima prije pandemije jer bi u prostoru bilo više ljudi, a Zvonka bi imala bend; kantautorskih pjesama na gitari s ogromnom distorzijom koje izvodi kao da je riječ o nekom open air festivalu, a ne intimnoj filmsko-glazbenoj večeri i čitanja tekstova ili izvadaka iz tekstova ili pisama ili priča ili čega već što je napisala svih ovih godina.

Prostor između pjesama bio je ispunjen anegdotom, prisjećanjima na razne životne situacije od spontanog varanja supružnika jer, citiram, ‘shit happens’ i familijarnog naslijeđa pa do šala o dioptrijskim naočalama ili pisanju pjesama prema imenovanju kvarkova jer je ona ‘ipak s PMF-a’.  Sve je to imalo neku Daniel Johnston kvalitetu, bez tehnike, bez rafiniranosti i bez pridavanja pažnje zvuku ili nekakvim ustoličenim performativnim koncertnim detaljima poput pitanja ‘jel’ vam lijepo’ ili ‘uvijek volim doći u Koprivnicu’ ili što već. Čiste pjesme i čista, nesvjesna kurcobolja. Svakako najzanimljivija i najiskrenija Zvonka do sad.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X