Nakon niza odgađanja sinoć su u Tvornici kulture konačno nastupili Bob Geldof and the Boomtown Rats.
Od svih zagrebačkih koncerata najavljenih u nesretnoj 2020. i potom odgađanih, čini se da smo najduže čekali onaj Boba Geldofa i njegove grupe the Boomtown Rats. U biti činilo se da se neće ni održati i da je zaboravljen sve do nove najave u prosincu prošle godine.
Bi li bilo bolje da su došli nešto ranije kad je i bilo vrijeme za zgusnuto ispucavanje tih „otkazanih pandemijskih letova“ s početka desetljeća? Možda i bi, s obzirom da je čovjek, zaslužan za legendarne Live Aid koncerte u Londonu i Philadelphiji održanih 1985. kako bi se poslala humanitarna pomoć Etiopiji koju je pogodila glad, i glavni lik filma „The Wall“ Pink Floyda, došao u Zagreb u godini izuzetno zgusnutoj stranim koncertnim gostovanjima. Onda se vjerojatno ne bi dogodila situacija da veliki broj ulaznica bude podijeljen kako ta povijesna ličnost, uz to i britanski plemić, ne bi došla pred poluprazni auditorij u Tvornici kulture. Naime, tko god je došao svoje stvari ostaviti na garderobu na koncertu Goodspeed You! Black Emperor, održanom tri dana ranije u istoj dvorani, dobio je ulaznicu i za koncert Boba Geldofa i The Boomtown Ratsa.
Nije teško objasniti tako mali interes za jednu tako važnu personu, jer je situacija tipična za svako malo tržište, pa tako i naše. Izuzme li se evergrin „I Don’t Like Mondays“, the Boomtown Rats su za veliku većinu stasalih nakon toga nepoznanica jer nisu ušli u onih nekih top 20-30 izvođača iz 1980-ih čiji hitovi se i dan danas bjesomučno vrte po radijima i koji su na svim playlistama klupskih kućnih DJ-a. Ako treba pričati o tome da je izostala podrška onih koji su Ratse pratili tada, možda je dovoljno reći da Sir Bob Geldof ima 72 godine i da baš i ne može previše računati na brojnost svoje generacije na koncertima u jednom Zagrebu, u kojem je svirao davne 1978. u Domu sportova, što je na koncertu sinoć i spomenuo. „Bila su to neka druga vremena, neka druga država, neki drugi sistem i neke druge okolnosti“, time je nekako sve rekao na tu temu.
Ni njegova zemljakinja, pokojna Sinead O’Connor nije mogla napuniti Tvornicu 2020., iako je u osamdesetima imala i više od jednog planetarnog hita, a slično su prošli i The Afghan Whigs, jedan od bitnijih bendova sub pop ere, iz razloga što nisu nikad bili previše razvikani, a vjerojatno i stoga što nisu bili iz Seattlea. Stoga možda u pozitivnom svjetlu treba gledati na potez organizatora da ovaj svojevrsni „labuđi pjev“ između Sir Boba Geldofa i Zagreba ostane u koliko-toliko lijepom sjećanju – da se ne bruka ni on, ni mi. Na koncu ekipa iz Porina mu je tutnula u ruke i Porin za životno djelo (ali ne pred našim očima), pa su sinoć mogli svi kući ići pjevajući.
A sad bi bio red nešto reći i o koncertu. Dakle, publiku nisu u najvećoj mjeri činili fanovi, već što bi se reklo „koncertni turisti“, a to može biti i olakotna i otegotna okolnost – ovisi kako se postave glazbenici. Bob Geldof and the Boomtown Rats su se postavili odlično. Nisu se dali smesti i pustiti da ih izostanak nekog značajnijeg feedbacka iz redova publike ometa u njihovoj misiji, te im je s početka prilično tiha i nekoherentna masa iz mraka na kraju „jela iz ruke“ i zborno skandirala: „We want more!“
Skoro pa bi se moglo reći da je nakon 1978. ponovno uspostavljena čvrsta veza između tog benda i Zagreba (iako ja prvi ne mogu napraviti tu komparaciju, obzirom da sam 1978. bio tek krenuo u osnovu školu), no bilo mi je zanimljivo nešto drugo, nešto što puno objašnjava veličinu Boba Geldofa, a to je njegov karakter i fantastična upornost na djelu. Nakon sinoćnjeg koncerta mi je bilo jasno zašto je on, uz Midgea Urea dakako, bio taj koji je mogao pokrenuti nešto epski poput Live Aida i što je u svakom pogledu bila logistička noćna mora iz koje je izašao kao apsolutni pobjednik. Geldof je, u najpozitivnijem svjetlu kazano, poput buldoga. Taj kad uhvati, ne pušta. Fokusiran. Agilan. Rijetki su takvi koji izgledaju kao da od svoje agende nisu odstupili ni pedlja, kakva god teškoća im se našla na putu. Da je netko kojim slučajem umjesto publike utjerao ovce sinoć u Tvornicu, siguran sam da bi blejale onako kako bi Geldof htio.
Dakle, Geldof ima 72, a u listopadu navršava 73, a na pozornicu je istrčao i nabijao tempo kao da mu je u najmanju ruku 20-30 godina manje, dok su Ratsi furali onu, za bendove 80-ih tipičnu mješavinu punka, reggae i bluesa, te onog što je u sinergiji nastalo nakon toga. Jedina zamjerka je bio onaj dozlaboga izlizani scenarij zapadnjačkih ton majstora koji pati od toga da koncert počne tiho pa da mu se glasnoća postepeno diže kako nastup odmiče da biste pravu raskoš zvuka dobili tek negdje u drugom dijelu i dakako finalu.
A ovaj koncert je trebao početi odmah glasno jer repetitivni gitarski riff pjesme „Close as You’ll Ever Be“ to jednostavno zahtijeva, kao što je nešto kasnije i clashovska „Like Clockwork“ zbog te politike tihog uvoda izgubila na britkosti. Ovako se moralo čekati „Monster Monkey“, koja je valjda bila sedma ili osma po redu, da se punoća i glasnoća zvuka počnu razlijevati Tvornicom.
Led u redovima publike počeo se topiti s himničnom „Someone’s Looking At You“, a Geldof i društvo na bini nisu dozvolili rasplinjavanje, već su „zagrizli u kost“ s „Mary of the 4th Form“, da bi potom uslijedila „I Don’t Like Mondays“ na kojoj je potpisnik ovih redaka odmah shvatio koji bitni element koncerta 21. stoljeća je dotad nedostajao kad se mnoštvo smartphonea pojavilo u zraku u cijeloj dvorani.
Prije „Against The World“ Geldof se osvrnuo i na trenutni politički moment u svijetu, te nedvosmisleno osudio Putina zbog rata u Ukrajini i stao na stranu Palestinaca u izraleskoj agresiji u pojasu Gaze. Završni dio nije sam bio nizanje aduta poput „She’s So Modern“, „Diamond Smiles“, „Banana Republic“ i dakako „Rat Trap“, već je bio i prilika za medley poigravanje i povezivanje pjesma u niz u kojem se našla i „Radar Love“ grupe Golden Earring.
S „Rat Trap“ u dvorani više nije bilo ni trunke sumnje da je na pozornici veliki bend koji je isporučivao energiju sat i pol vremena, time ni trunke sumnje zašto je taj vižljasti sijedi lik koji neumorno unovačuje publiku povijesna ličnost vrijedna naklona. Na bisu izvedena eponimna „The Boomtown Rats“ došla je kao brzo premotavanje u rave eru, time i finalni trijumf benda kojeg je Zagreb koncertno ponovno otkrio nakon 46 godina. Došli smo vidjeti starog patetičnog djeda, da bi nas na koncu roker išamarao rokenrolom koji je uživo uistinu eighties finest, možda posljednji te vrste na koji se može naletjeti uživo.
Sir Bob Geldof, moj naklon.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
