Nakon krcatog prošlotjednog koncerta u Vintage Industrial Baru, objavljenog novog singla i najave novog albuma naziva ‘Walt’, jedno je sigurno – Pips Chips & Videoclips je spreman za novi uzlet.
Bend ste konkretnih ambicija, nevezano za imitaciju zatečene scene od Umaga do Dubrovnika, Čakovca do Vukovara. Jedni ste od rijetkih koji ignoriraju ili bar pokušavaju ignorirati ‘rvacku glazbenu tugu, pa svojim profesionalnim pristupom gurkaju svoj film. U tome ste u relativno povlaštenom položaju jer pri rađenju glazbe imate slobodne ruke obzirom i na dosadašnji status na sceni, rezultate, a i Emila Tedeshija kao člana iz benda iz sjene čiji instrumentarij i uloga u funkcioniranju benda nije zanemariva. Nekad razvale i oduševe mase, nekad ostanu neshvaćeni, nekad dobiju negativni feedback. Koliko je bitna komunikacija s medijima i publikom s vaše pozicije? Imali ste razne faze pritom – od obostrano nasmijanog, buntovnog, konceptualnog, svađalačkog, zajebantskog do inih odnosa…
Dubravko Ivaniš:Negativan feedback, pozitivan feedback… Samo pjesme ostanu na kraju. Pomirio sam se s mnogim stvarima, neke će ostati nepovoljne za nas doživotno. Fokusiran sam da stalno napredujem, da se brusim. Ako je ovo moje poslanje, onda nemam pravo previše zvjerati okolo, nemam pravo ničim se opravdavati. Nisam ovdje da bi bio slavljen i dobivao pusice, ovdje sam da napravim pjesme. Medije izbjegavam jer mi je strašno neugodno dijeliti prostor s glupanima; to je bed i u tramvaju, a nekmoli u javnim glasilima. S publikom komuniciram iz svojih bunkera na sajtu benda i društvenim mrežama. Trudim se biti afirmativan i nenametljiv.
Kad pogledaš iza ramena, ono što je danas i ono što slijedi s Pipsima, koje bi bila facijalna grimasa? Zadovoljan, umjereno nezadovoljan, prezadovoljan ili neka četvrta i ina varijanta?
Dubravko Ivaniš: Zadovoljan sam. Učinio sam najviše što sam mogao. Kao što kaže moj imenjak Allen: „Jedino za čim žalim je da nisam netko drugi“, ha ha…
Saznajte više: Pipsi u Vintageu – lijep poklon svom gradu za početak proljeća