Bend Septica, u kojem svira i naš poznati strip-crtač Dubravko Mataković, u četvrtak nastupa u Vintage Industrial Baru u Zagrebu. Razgovor s Dubravkom bio je: red muzike, red stripa… Zar je moglo drugačije?
Ima li Septica glazbenih pandana na ovim terenima, čini se da će splitsko Đubrivo uskoro s novim albumom? Ima li poveznica?
Dubravko Mataković: Može se govoriti o sličnosti s Đubrivom u nekom tekstualnom smislu, Kojini stihovi su duhoviti, zabavni i ubadaju. Tu sličnost prestaje. Oni su glazbeno kompaktniji, odredili su određeni stil koji furaju, dok smo mi odlučili neopterećivati se stilovima i žanrovima i raditi pjesme onako kako nam dođe. Zato tu ima svega, od metala i rapa do southern rocka, disca i countryja. Jedna od najnovijih pjesama je u ležernom slavonsko-tamburaškom stilu s metal crescendom. Svi se zbune kada je izvodimo, ali načule uši kako bi shvatili tekst, jednu tragičnu priču s nesretnim završetkom i epskim zazivanjem po uzoru na Marka Perkovića.
Spotovski rad je protegnuta karikaža tvog vizuualnog rada. Je li bilo nekih ponuda ili šansi za kazališnim ili filmskim angažmanima…interesira li te to uopće?
Dubravko Mataković: Ne baš, nije bilo takvih ponuda. Napisao sam dva teksta za Vinkovačko kazalište. Predstave su se izvodile u profesionalnoj produkciji s poznatim i cijenjenim redateljima i glumcima. Međutim, sve što se radi u provinciji teško je plasirati nešto šire, to znam po svom radu na stripovim, a na kraju krajeva tako je i sa Septicom. K tome moraš biti jeftiniji od daleko lošijih konkurenata da bi opstao. Imam zamisao raditi nekakav musical, imam ideju i efektan naslov, trebam samo naći načina kako to izvesti. I naći glumce koji će pjevati falš.
Kako i da li čovjek od neke svoje strasti i kreativnosti može preživjeti u RH ili raditi fuš, obrt što li? Mali par rečenični priručnik i brzopotezni savjetnik koji možda ne pomogne…
Dubravko Mataković: Mogu pričati o vlastitu iskustvu… Nekih 18 godina sam egzistirao kao samostalni umjetnik. Nisam, glede posla, imao većih problema ni za poraća, sredinom devedesetih. Uvijek je bilo posla, stalnih angažmana i jednokratnih. Međutim, u zadnje dvije godine sve je stalo, honorari smanjili, a porezi povećali. Bilo je ili crknit ili naći stalni posao. Imao sam sreće pa nisam crk’o.
Ima li humor grane i brane i ograde ili je najbolji kad je najcrniji? Ima li smisla osim što nije ukusno raditi satiru od poplava pa kao kad je ljudima teško da im smijeh ostaje ili to nije dovoljno politički korektno?
Dubravko Mataković: Humor često mora biti nekorektan da bi postigao cilj, a ljudima je, znam iz iskustva, najsmiješnije kad zajebavate neku konkretnu osobu. Za primjer mogu navesti Večernju školu koja je, dok je bila na Otveu išla uživo i nije bila cenzirirana pa ste tu mogli čuti svašta, za razliku od ove na komercijalnim televizijama kada su im rezali svaki spomen nečega što im se nije sviđalo i tako otupjeli cijeli show.