Fleetwood Mac ‘Live’ – točka ili dvotočka za kraj sedamdesetih

Reizdanje ‘Fleetwood Mac Live’ je objavljeno 9. travnja 2021. Točno tri godine prije, istog datuma, Lindsey Buckingham je izbačen iz sastava koji se upravo planirao otisnuti na još jednu lukrativnu turneju, nazvanu ‘An Evening With Fleetwood Mac’.

Fleetwood Mac ‘Live’

Nekoliko se puta u povijesti rock muzike dogodilo da uspješan sastav namjerno počini komercijalno samoubojstvo, odbaci sve elemente koji su ga doveli na vrhove top-lista, osvrne se gnjevno, okine po gitari i sve pošalje vražju mater. Tako je nekako otprilike izgledala situacija s grupom Fleetwood Mac 1979. godine: album „Rumours“ iz 1977. se prodavao bezočno dobro, a Mick Fleetwood, John McVie, Christine McVie, Stevie Nicks i Lindsey Bunckingham su bili suočeni s emocionalnim košmarom na nekoliko razina.

Kompleksni osobni odnosi, pritisak nošenja sa slavom, pitanje kako dalje nakon najuspješnijeg albuma u povijesti pritiskali su engleski trojac i američki dvojac. Album nasljednik „Tusk“ je bio šaka u oko svima: eksperimentalni pop, više urlanja i manje pjevanja su zbunili brojnu publiku, no Fleetwood Mac ionako nikad nije imao tipičnu karijeru i takav je zaokret, odnosno prst u oko publici možda je smanjio pritisak očekivanja publike i sačuvao kreativne sokove sastava.

Turneja koja je uslijedila bila je snimana, snimale su se i tonske probe, te snimke su kompilirane, i uz nekoliko snimaka s ranijih turneja izdane na dvostrukom LP-ju 1980, jednostavno nazvanom „Fleetwood Mac Live“.

Ovaj album je razmjerna rijetkost na popisima najboljih live-albuma rocka ili popa, ali iz povijesne perspektive prikazuje najrazvikaniji bend na svijetu kao neobično potentan sastav koji u svakom trenutku može ući u blues jam, odsvirati pop-soul slatkiš, okinuti poletni stadionski broj, oderati kakav nabrijani punk drmeš, ili izazvati suze nekom ispovjednom folk-baladom. Zvuk je napet poput užadi na brodu, a album zvuči poput munje zatečene u boci – istovremeno, kao da je bend pred raspadom i da je spreman okrenuti novi list i konsolidirati se, kao grande finale ili moćna uvertira.

Troje moćnih autora (Buckingham, Nicks, Christine McVie) su nakrcani samopouzdanjem zazvučali kao da su u svakom momentu spremni zalupiti vrata dosadašnjim kolegama i samostalno preuzeti scenu, ma koliko god velika bila, ona nije dovoljno velika za takve povrijeđene ponose. Ta napetost je u ovoj fazi bila glavna pokretačka snaga Fleetwood Maca. „Trokrilna vaga simbol je Bosne i Balkana, vazda je moja, tvoja ili njihova strana“, pjevao je rapper Frenkie, na ovom albumu trokrilna vaga slobodno može biti simbol ove britansko-američke grupe. Široka publika je taj balans koji postaje disbalans koji postaje balans prihvatila kao blizak sentiment, ne bez razloga. Bez obzira na sva trvenja, duge kreativne pauze i razne tračeve Fleetwood Mac je u ovoj postavi uvijek imao zvuk benda, karakterističnu, pomalo rasklimanu ritam sekciju iznad koje leprša baršunasto troglasje suprotstavljeno poput žileta oštrim gitarističkim dionicama. Fleetwood Mac je u vrijeme albuma „Tusk“ posijao sjeme koje će klijati među indie rockerima, a to je zrcaljenje melodije i buke. Na ovom live-albumu „Not That Funny“ je dobar primjer za tu tezu, zvuči poput izvedbe starije braće članova grupe Pixies.

Paralelno s popularnošću Fleetwood Maca, jedan drugi sastav je također stekao ogromno prihvaćanje širokih narodnih masa pišući pjesme koje su bile nadahnute sumrakom ideala i iluzija o Californiji. Riječ je o Eaglesima, koji su sezone 1976./77. imali hit album „Hotel California“ („Rumours“ Fleetwood Maca je slijedio par mjeseci poslije), a 1979., opet gotovo paralelno s Fleetwood Macom izdali „The Long Run“, a godinu poslije je Eaglesima izašao live-album. I dok su Henley, Frey i društvo izdali soft-rock limunadu na „The Long Run“ (koji je bio planiran kao dvostruki album, što je bio i „vršnjak“ album „Tusk“), a live-album „Eagles Live“ je bio tek replika studijskog zvuka, Fleetwood Mac je, ponajviše zahvaljujući gitaristu Lindsayu Buckinghamu, pozdravljao nove trendove i hrabro se suočavao s onim što je donosila budućnost. Sve se to vidi na „Fleetwood Mac Live“ koji, bar u mom meditiranju tijekom preslušavanja albuma, ima nešto punkersko u sebi. Ne mogu si pomoći da „Go Your Own Way“ ne proglasim zagubljenom punk himnom, s tim da bi punkeri vjerojatno upotrijebili neku izravniju i nepristojniju sintagmu od „Go Your Own Way“. Na ovom live-albumu ima puno i previše punkerski sirovih emocija, no to je pogonsko gorivo na kojem su članovi sastava jahali najbolje koliko su mogli.

Ne treba zamjerati sastavu što je na ovom albumu naglasak na pločama iz ere 1975. – 1979., no mimo toga, sastav nudi jednu pjesmu iz perioda dua Buckingham – Nicks (prije nego što su dotični postali članovi Fleetwood Maca), dva premijerna originala Stevie Nicks i Christine McVie, te obradu „Farmer’s Daughter“ The Beach Boysa, plus dvije stare uspješnice iz doba Petera Greena „Oh Well“ i „Green Manalishi“.
Reizdanje „Fleetwood Mac Live“ je objavljeno 9. travnja 2021. Točno tri godine prije, istog datuma, Lindsey Buckingham je izbačen iz sastava koji se upravo planirao otisnuti na još jednu lukrativnu turneju, nazvanu „An Evening With Fleetwood Mac“.

Možda ime i prezime Lindseya Buckinghama mlađim naraštajima ne znači puno, no riječ je o izvrsnom gitaristu, producentu, autoru i pjevaču. Svatko tko ugleda omot albuma „Dijete sreće“ Novih fosila ili pak gleda arhivske snimke Gorana Bregovića iz sličnog kronološkog perioda, vidjet će neobične podudarnosti s modnim izričajem Buckinghama i ovdašnjih regionalnih zvijezda. O Buckinghamovoj veličini dovoljno je reći da je dva puta izlazio ili bio izbacivan iz Fleetwood Maca, i da su oba puta umjesto njega u sastav ulazila ne jedan, nego „samo“ dvojica gitarista, dotične 2018. Mike Campbell (iz Heartbreakersa, pratećeg sastava Toma Pettyja ) i Neil Finn (iz grupe Crowded House). Isto tako, činjenica da nije objavljen live-album s posljednje turneje, nego se odlučilo izdati stari live-album u luksuznijem pakiranju govori o tome da je bar nekome možda stalo da zakopa sjekiru s izbačenim Buckinghamom.

U sklopu proširenog, friško objavljenog reizdanja je disk s dodatnim snimkama uživo s turneja iz perioda od 1977. do 1982., kao i dvostruki LP te sedmoinčni singl „Fireflies“/“One More Night“ koji sadrži do sad neobjavljene verzije tih pjesama.

Ocjena: 7/10

(Warner Bros / Dancing Bear, (1980) 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X