Frljićeva ‘Imaginarna Europa’ – majstorski ocrtan kontrast između raznih ‘izama’ i altruizma

Enfant terrible hrvatskog kazališta Oliver Frljić, redatelj, u predstavi donosi utopijsku Europu koja je incestuozno bliska, bez dlake na jeziku, surovo prokazivačka, ali i samokritična, te spremna ogoliti se. Toliko je skandalozna i toliko domaća, da je neminovno naša.

‘Imaginarna Europa’ – Adrian Pezdirc u pojedinim trenucima preuzima ulogu cirkuskog konferansijea, a pod pauzom predstave, vještinom akrobate koji se s dvadeset metara obrušava u čašu s vodom, animira publiku neodoljivom spontanošću i šarmom. (Foto: Björn Klein)

U ZeKaeM-u je u subotu napokon gostovala predstava „Imaginarna Europa“ u režiji Olivera Frljića, premijerno izvedene u Stuttgartu 10. travnja 2019. godine. Riječ je o koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih, Schauspiel Stuttgarta i Teatra Nowy Varšava, koji su formirali Europski ansambl. Projekt je iniciran od institucije Staatstheater Stuttgart, a Europski ansambl zamišljen je kao platforma za propitivanje europskog identiteta u trenutku kad se društvena klima rapidno mijenja.

Frljićeva Europa koja je zamišljena, koja ne postoji, koja je izmaštana, izmišljena, nerealna, nestvarna, takva je iz više razloga. Naime, dok prokazuje vlastite grijehe, kapitalizam, kolonijalizam, fašizam, pa čak i kanibalizam, uspijeva joj da njeni protagonisti, reprezenti pojedinih zemalja članica EU, Njemačke, Poljske i Hrvatske, izvođači koji za vrijeme čitave izvedbe grade uloge na vlastitom identitetu (zadržavajući pri tom i vlastita imena), ali i reprezentiraju naciju iz koje dolaze, budu utopijski čovječni, altruistični, i bliski, ne samo u međusobnoj komunikaciji već i u komunikaciji s publikom, da bi ih čovjek najradije odveo kući. Frljić je majstorski ocrtao kontrast između nečovječnosti raznih ‘izama’ i bliskosti koja počiva na altruizmu.

Dokaz da je riječ o utopiji je već i sama publika, koja združena u kolektivnom kazališnom činu po završetku predstave kolektivni identitet oponira individualnom čime se granice zajedništva brišu. Sudrug u smijehu u mraku dvorane, ili možda sablazni (ako još ikog mogu u kazalištu sablazniti gola tijela) ponovno je stranac u redu za kaput.

S obzirom na jačanje desničarskih populističkih pokreta u Europi, povećanje netolerancije i izazove s kojima se suočavaju moderna migracijska društva, predstava postavlja pitanja o odgovornosti intelektualaca i umjetnika. Analitička perspektiva predstavljena je na tri ključna djela iz povijesti slikarstva, na „Crnom kvadratu“ Kazimira Maljeviča, zatim na „Splavi meduze“ Theoderea Gericaulta i na „Sloboda predvodi narod“ Eugenea Delacroixa.

U Frljićevu projektu ‘Imaginarna Europa’ sudjeluje i ZKM-ova glumica Tina Orlandini. (Foto: Björn Klein)

Samim time razvidno je da nema klasičnu fabulu niti jednocrtni narativ, već uz pomoć interpretacije navedenim likovnih djela te fragmenata tekstova Petera Weissa (i njegove estetike otpora), J.B. Savignya i Alexandre Corréarda, Walter Benjamina i Heiner Müllera, kao i biografske građa glumaca počiva na kronikalnoj estetici, epiziranju, scenskoj dinamici kolažiranja, jukstapozicioniranju znakova, drugim riječima na finom tkanju post dramskog kazališnog znakovlja.

Ishodišna točka koja vodi publiku u središte kontradikcija u našoj zamagljenoj sadašnjosti je Maljevičev „Crni kvadrat“, ikona avangarde koja je 30-ih godina dvadesetog stoljeća bila brižno uklonjena iz javnog života Sovjetskog saveza. Reprodukcija kvadrata nalazila se tlocrtno na prizorištu na koje na početku predstave ulazi šesteročlani ansambl evocirajući cirkuski spektakl s riječima: „Tu smo da vas zabavimo!“ i „Sve što ćete vidjeti predstavlja Europu!“,čime je narušen četvrti zid, pa publika postaje konfident predstave i njen sugovornik.

Ubrzo, publika biva podvrgnuta čestim zamrzavanjem poza s dosljednim jukstapozicioniranjem znakova – npr. Želite li da vam ispričam vic? Kad je Njemačka bila najučinkovitija? Na to izvođači skidaju odjeću, odjednom njihova golotinja evocira Auschwitz.

Ekspozicija intenzivne tjelesnosti provučena je do kraja predstave. Obnažena tijela petoro, odnosno šestero članova ansambla većinu vremena ne šokiraju, ne provociraju, ne pribjegavaju devijantnosti – ona postaju tijela koja se tiču europskog društvenog života, izmiču mjerilima političke korektnosti, njima je naprosto naglašena aura tjelesne prisutnosti.

U jednom trenutku nagi izvođači dolaze na rampu pred publiku. Ondje, intimnim tonom, iznose „proklamacije“ s ezoteričnim prizvukom: „Vi ste masterpeace, ne morate ići u Moma-u!”, „Od vas potječe ljekovita ljubav!”, „Vi ste svetost u ovoj dvorani!”. Takva provokacija kao da priziva pitanje: dok sjedimo u kazalištu, možemo komotno suosjećati s izbjeglicama i njihovom sudbinom, ali kako reagiramo u stvarnosti?
Nakon epiziranja „Splavi meduze“ Theoderea Gericaulta, o bijegu i brodolomu, gdje su suponirani kolonijalizam i kanibalizam, te evociranja još jednog umjetničkog djela Angelusa Novusa Paola Kleea, izvođači publiku pozivaju na interaktivnu pauzu, dajući im da slažu scenu za drugi dio predstave, točnije podni mozaik slike „Sloboda predvodi narod“ Eugenea Delacroixa koja će se protezati na čitavom prizorištu, i koja će poslužiti kao okvir za propitkivanje različitih aspekata francuske revolucije: što je postalo idealom slobode, jednakosti i bratstva. Adrian Pezdirc pod pauzom predstave preuzima ulogu cirkuskog konferansijea, te vještinom akrobate koji se s dvadeset metara obrušava u čašu s vodom, animira publiku neodoljivom spontanošću i šarmom.

Frljićev Europski ansambl formiran je iz ZeKaeM-a, Schauspiel Stuttgarta i Teatar Nowy Varšava (Foto: Björn Klein)

Intimiziranje između izvođača i publike produbljuje se u drugom djelu kada izvođači dijele osobne intimističke ispovijesti, epiziranja iz vlastitog života u kontekstu pozicioniranja vlastitog identiteta unutar europskog.

U finalu predstave, humor doseže krajnju gradaciju, kada raspelo natprirodne veličine postaje sedmi član ansambla koji „izvodi“ pro bono. Izvođači animiraju lik Isusa Krista koji svoju pojavu opravdava riječima: „Ako zabranimo sve što nekog vrijeđa, nećemo imati što izvoditi.“ Potom ansambl Kristu postavlja provokativna pitanja, što misli o pedofiliji, Hrvatskoj, Brexitu, antisemitizmu, itd. Isus nudi crnohumorne odgovore, ironizira i zabavlja publiku, obećava da će pogledati ravno u oči onog u publici tko se obnaži, te na posljetku zaključuje da ne može zamisliti Europu bez religije i privatnog vlasništva.

Koncept, režiju, produkciju i scensko oblikovanje„Imaginarne Europe“ potpisuje Oliver Frljić, tim više je njegov redateljski credo izražajniji, kostime Sandra Dekanić, rasvjetu Jörg Schuchardt, a dramaturgiju Carolin Losch.

Nepretenciozno je tvrditi da je Frljićeva „Imaginarna Europa“ sve u svemu prvorazredni kazališni događaj u kojoj protagonisti, reprezenti pojedinih zemalja članica EU, usporedo sa skarednim, politički provokativnim i bespoštednim humorom, te dijalogom koji je nerijetko na rubu ekscesa uspijeva proizvesti atmosferu zajedništva koje aposteriori podcrtava utopiju.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X