‘H-8’ – Remek-djelo Nikole Tanhofera, najbolji hrvatski film

Prošli tjedan su objavljeni rezultati velike ankete u kojoj su hrvatski filmski kritičari birali najbolje hrvatske filmove u tri kategorije, igrani, animirani i dokumentarni. Povodom toga u kinu Tuškanac je organiziran ciklus u sklopu kojeg će se od 30.11. do 06.12.2020. prikazati po deset najboljih filmova iz svake kategorije. Prije desetak dana ste na drugom programu Hrvatske televizije mogli uloviti pobjednika u kategoriji igranog filma, ‘H-8’ Nikole Tanhofera.

‘H-8’

Nakon školovanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Nikola Tanhofer je filmski zanat izučio u Pragu. Krajem četrdesetih i početkom pedesetih postaje jedan od najcjenjenijih hrvatskih filmskih snimatelja i direktora fotografije, a 1957. se prihvaća i režije. Tanhoferova redateljska filmografija niz je intrigantnih naslova u kojima se poigrava sa raznim tehničkim i fabularnim mogućnostima filmskog pripovijedanja. Vrijedi istaknuti filmove „Sreća dolazi u 9“ (1961.) u kojem koristi fantastične elemente i specijalne efekte, kombinacija trilera i partizanskog filma „Dvostruki obruč“ (1963.), te psihološki triler „Svanuće“ (1964.) u kojem koristi modernističku nelinearnu naraciju nekoliko desetljeća prije nego što je to postala velika moda u Hollywoodu.

Već je njegov redateljski prvijenac „Nije bilo uzalud“ iz 1957. bio iznimno uspjelo ostvarenje, uvršteno u program 7. filmskog festivala u Berlinu. Film je to čija centralna tema je nenadano postala jako aktualna baš ove godine. Glavni lik kojeg glumi Boris Buzančić je mladi doktor Jure koji se vraća u svoj rodni kraj, u malu baranjsku provinciju. Mladog doktora krasi prosvjetiteljski zanos, želi sredinu koja još uvijek više vjeruje lokalnoj vračari nego liječniku usmjeriti ka poratnom progresu i modernim civilizacijskim (medicinskim) dostignućima. Film je prvenstveno socijalna drama, međutim ima i snažan upliv horor elemenata kroz zlokobnu atmosferu koju Tanhofer kreira u scenama u Kopačkom ritu, sa sugestivnim granjem, sjenama i vjetrom. Tu su i nadnaravne zle sile, kletve za koje mještani vjeruju da su uzrok bolesti. Film se bavi klasičnom oprekom zaostalo kontra progresivno. Iz današnje perspektive posebno je zanimljivo da je simbol napretka u filmu – cjepivo. Stari doktor na Jurinu najavu kako će organizirati dobrovoljno cijepljenje stanovništva odmahne rukom uvjeravajući ga da se nitko neće pojaviti. Lokalci kaže ne vjeruju igli, više vjeruju tradicionalnoj medicini, travama i sličnom. Jure postane sve više frustriran otporom na koji nailazi, počinje sumnjati da je sve što pokušava uzalud…

‘H-8’

Nakon „Nije bilo uzalud“, Tanhofer snima film po kojem će ga se najviše pamtiti. „H-8“ (1958.) je inspiriran stvarnom nesrećom na autocesti Zagreb-Beograd koju je skrivio vozač automobila koji nije uhvaćen, samo je zapamćen početak njegove registracijske tablice. Film počinje sa uvodnih desetak minuta tijekom kojih nam dvojica naratora i stilu radijskih spikera prenose vijest o velikoj fatalnoj prometnoj nesreći. Oni unose emocije i dramatičnost u taj izvještaj no i dalje je to samo vijest, nešto na što zastanemo na trenutak i eventualno pomislimo „jadni ljudi“, a onda na to zaboravimo i nastavimo sa svojim poslom. U tih niti 10 minuta nam je praktički prepričan cijeli film. Međutim, ostatak filma će nam pokazati da ljudski život nije novinska vijestica koja na jedno uho uđe, na drugo izađe, ne može se sve reći samo prepričavanjem radnje u kratkom sinopsisu.

Krećemo ponovo od početka sa pričom, ovaj put detaljno ispričanom. Većina radnje se odvija praktički u jednom malom prostoru, u skučenom autobusu, no film je majstorski režiran, dinamičan, tako da to jedva i primjećujemo. Postepeno nam se predstavljaju svi putnici, njihovi karakteri i priče. Mi ih upoznajemo i za njih se vežemo, oni postaju jedinstveni na način na koji je svaki čovjek jedinstven. U tom skučenom prostoru ima mjesta i za romansu i flert i za konflikte, za klasnu i generacijsku borbu, za raspravu o profesionalnoj etici liječnika i novinara. Film završava sa osudom koja grmi kao upozorenje o odgovornosti prema drugim životima koju svatko od nas nosi sa sobom i na koju ne smije zaboraviti.

Tanhofer je sjajno proveo kroz film čitavu plejadu likova. Među njima je puno, tada mladih, prepoznatljivih lica kao što su Boris Buzančić, Antun Vrdoljak, Đurđa Ivezić, Vanja Drach, Mira Nikolić, Antun Nalis, Mia Oremović, Pero Kvrgić ili Fabijan Šovagović, koji su svi redom ostvarili izvrsne uloge.

„H-8…“ je na Festivalu igranog filma u Puli 1958. godine osvojio Veliku zlatnu Arenu za najbolji film. Na popularnom filmskom web portalu IMDb je to uz „Tko pjeva zlo ne misli“ najbolje ocijenjeni hrvatski film svih vremena (s preko 1000 glasova).

Tanhoferov film je neprolazno remek-djelo i obavezna lektira za svakog filmofila.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X