Vjerojatno se još se nije dogodila situacija da se objavljuje debi album benda koji se raspao, ali domaći elektro bend Hemendex govori u prilog one teze o pravilu i iznimci koja ga potvrđuje. No prije će biti da je u pitanju ona jinxovska: treba stati kad je nabolje. Stvari nam je pojasnio Hemendexovac Poručnik Naranča.
U kojoj glazbenoj zemlji i koje glazbeno vrijeme nastaje Hemendex?
Mladen Naranča: Hemendex je nastao 2009. u Zagrebu, u Hrvatskoj, kao želja da se radi nešto novo i drugačije od onog što sam radio do sad. Zapravo nitko od nas nije imao bend koji zvuči tako…
Koje su od starta bile klice i uzročnici nastanka benda?
Mladen Naranča: Ima nešto krajnje uzbudljivo u ulasku u relativno nepoznat svirački teritorij. U Winampovima i gramofonima nam je takvo nešto bilo daleko od nepoznatog. Međutim, slušanje je jedno, a sviranje drugo. Mislim da niti ne moraš napiti starog rokera da ti prizna da ima skrivene mp3 foldere u kojima se nalaze “Violator”, “Dare” i još pokoji klasik, a kamoli nas koji smo uvijek voljeli manje više sve što je šarafilo po modularnim sintisajzerima. Još poželjniji su bili oni koji su se odlučili prošetati po granici između elektronske i “organske” glazbe, nešto što smo i sami pokušavali. Mislim da bi ljudi trebali biti otvoreniji prema drugim vrstama glazbe. Svemu treba dati šansu.
Estetika rada je uvijek bila indie princip. Iz stava ili nužde?
Mladen Naranča: Iz nužde. Na samom početku smo se odlučili na tiskanje 7″ vinila u dobrom starom DIY fazonu jer se nitko nije ponudio da nam to radi, a možemo sami. Nismo nikad imali problem sa outsourceanjem posla i bili smo dosta sretni kada su Geenger i IDM pokazali interes za rad s nama. Naravno da nas je uvijek bio strah svaki put kada smo pregovarali s diskografima da bismo mogli biti naguženi, ali taj deal nam je odgovarao u tom trenutku. Svejedno, uvijek nam je bila prirodna stvar da sve ideje za dizajn, image i ostalo dolaze od nas. Sve ponude su uvijek bile dobrodošle, ali su se čitali i najsitniji fontovi u ugovoru. Meni to zvuči kao zdrav razum.
Jesu li točne informacije o tome da bi debi album mogao ujedno biti i posthumni? Ako je tome tako bit će da je raritet svjetskih razmjera. Pa ako možeš raslojit i racionalizirat takav scenarij događanja?
Mladen Naranča: Prije nego što odgovorim na pitanje, moram napomenuti da ga ne smatramo prvim albumom. Kombinaciju prva dva EP-a (“Reset 1”, “Reset 2”) smo oduvijek smatrali svojim prvim albumom i “Solution To Reality” se zvukom i atmosferom znatno razlikuje od tog materijala i tehnički se radi o Hemendexu v2.0.
Razlog za raspad je poprilično jednostavan. Krivac za situaciju sam upravo ja, jer sam vremenom izgubio volju i motivaciju za rad u ovom bendu, zasitio se tog zvuka, metoda i pristupa. Jako sam ponosan i na album i na materijal, ali sada želim raditi druge stvari – za ovaj bend sam dao sve što mu mogu/želim dati. Znam da je ljudima zanimljivije kad se ljudi prvo posvađaju, prorade ego tripovi ili netko nekoga prevari, ali nama se, srećom, ništa ružno s ljudske strane nije desilo. Jedino što mi je bitno u cijeloj priči je da prijatelji ostanu prijatelji. Jednom sam intervjuirao Kekina za Tvorničar i rekao je (nešto u stilu) da kada priča o Zokiju da prvo kaže “moj prijatelj”, a ne “kolega iz benda”.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=fcrsNokQeZc[/youtube]
Što je zapravo Hemendex? Verbalno složen od koga čega? Sjemenište kakvo?
Mladen Naranča: Hemendex je nešto što se često može vidjeti u jelovnicima ugostiteljskih objekata lociranih u ruralnim predjelima Slavenskih zemalja. Slabo smo mi iz istočnog bloka znali engleski i pisanje istog pa su šunka i jaja često postajali hemendex.
Ono što svirate mnogi su krstili od dark electro industro synth popa, ovih onih otvorenih ladica, međutim kako ste vi to autorski doživljavali?
Mladen Naranča: Nismo se previše opterećivali ladicama, radije smo se zabavljali lijepeći neke svoje etikete, kao “hotwave” (suprotno od coldwave, jel…) i radili to što već radimo. Nisam siguran za ostale iz benda ali bi meni “sabrana djela” ovog benda sve zvučala kao kompilacija nekoliko bendova, šarenilo, ali ne mogu biti objektivan prema tome iz očitih razloga. Čini mi se da su nas najviše voljeli ljudi koji preferiraju glazbu s mračnijeg dijela spektra, a to sigurno nešto znači.
Funkcinirali ste i kao DJ set izvođači. Ima li love u oba smjera i koja je poredba obzirom na manjkavo stanje na sceni?
Mladen Naranča: Time smo kratili vrijeme dok smo imali promjene u postavi. I zahvaljujući tadašnjem booking agentu (Marjan aka Marmat) došli smo do Olega, koji je školovani pijanist, multiinstrumentalist, ali ujedno i iskusan DJ. Mene to nije naročito ispunjavalo, ali Oleg i Dino to vole i jako dobro rade.
Financijski gledano, barem iz nekakve naše underground perspektive i kratkog iskustva, puštanje glazbe se čini daleko isplativijim hobijem (ako govorimo o “elektronskoj” glazbi) i to se vidi u broju ljudi koji se time bave. Potpuno razumijem ljude kojima je puštanje glazbe zanimljivije od kompozicije, pisanja pjesama ili kako god to želimo nazvati, jer je zahvalnije, čak i ako si potpuni početnik… Opet, kao što ne snima baš svatko sjajne ploče, nije ni puštanje glazbe takav mačji kašalj kakav laici misle da jest. I tu se traži nekakav talent, poznavanje materijala, vještina, tehnika, itd… Mislim da se gitaristi se ne bi smjeli ljutiti na nekoga tko je prodao više karata i zabavio više ljudi, a krotitelji ritam mašina (koji ne DJ-aju) bi se umjesto sipanja otrova možda trebali radije potruditi da njihova stvar završi u nečijem setu. Dalje>>