Što je to s muškarcima danas? Gdje su nestali pravi heroji? Zašto je najčešći scenarij takav da onaj koji te jednom oduševljavao na kraju ispadne beskrvni i beskarakterni papak?
Još kad čujem da ugledna američko-francuska politologinja Susan George (78) upozorava kako bi se u Europu mogao vratiti fašizam, krajnje je vrijeme da nemoćno i u strahu zazovem Alekosa Panagoulisa. U romantičnom smislu, on je bio heroj divne i odvažne Orianne Fallaci, u političkom smislu bio je istinski heroj svoga naroda potlačenog surovim metodama vojne hunte koja je vladala Grčkom od 1967.-1974. Dezertirao je iz grčke vojske vođen svojim demokratskim uvjerenjima. Godine 1968. proslavio se pokušajem atentata na diktatora Georgiosa Papadopoulosa. Atentat nije uspio, a Panagouilsa su uhitili. Bio je osuđen na smrt, ali je pod pritiskom međunarodne zajednice hunta popustila i odustala od pogubljenja ne želeći da, u narodu, Panagoulis od heroja postane svecem. Nikada nije pristao surađivati s huntom iako je bio izložen stravičnim mučenjima tijekom svog utamničenja. Nije bilo kosti na tijelu koja mu nije bila pretučena. Nikad ga nisu uspjeli mentalno slomiti. Nekoliko puta je odbio pomilovanje vojne hunte ne želeći im priznati suverenu vlast. Tijekom 1973. oslobođen je s ostalim političkim zatvorenicima tijekom neuspjelog pokušaja Papadopoulosa da liberalizira svoj nakaradni režim. Otišao je u svojevoljni egzil u Italiju u društvu Oriane Fallaci kako bi nastavio svoju politiku otpora grčkim egzekutorima slobode.
U intervjuu koji je nakon oslobođenja dao Oriani Fallaci izjavio je: „Nisam želio ubiti čovjeka. Nisam sposoban ubiti čovjeka. Htio sam ubiti tiranina“. Nakon pada vojne hunte 1974. na demokratskim izborima izabran je za člana grčkog parlamenta. Nakon neslaganja s politikom stranke koju je vodio George Papandreou, postaje nezavisni član parlamenta i ne posustaje u svojoj pravednoj političkoj borbi. Nezaustavljivo i argumentirano optužuje neke od vladajućih političara zbog suradnje s huntom. Nikada se nije uhljebio. Nikada nije živio na lovorikama stare slave. Istinski je pokušavao učiniti nešto dobro za grčko društvo. Nije pristajao na potkupljive kompromise. Nije trpio laž. Čast ga je vodila u životu i ustrajao je da ga čast vodi i u politici. Stalno je bio izložen pritiscima da utiša svoje optužbe. Prijetili su mu smrću nekoliko puta. Neustrašivo nije odustajao. Vjera u bolje sutra bila je jača od straha od smrti.
Alekos Panagoulis ubijen je 1. svibnja 1976. kada je njegov auto bio progonjen nepoznatim vozilom koje ga je uspjelo izbaciti s ceste. To se dogodilo dva dana prije nego li je najavio da će u parlamentu objaviti dokumente koji otkrivaju kolaboraciju pojedinih političara na vlasti s huntom. Izazvana stravična automobilska nesreća okončala je njegovu herojsku borbu za grčko pravednije društvo.
Ubili su heroja ne znajući da istinski heroj nikada ne može biti ubijen. Čemu ova priča o nekom tamo Grku iz 70-ih? Ovo je maleni pokušaj upozorenja da grčka neimaština nije tako daleko od nas, da je ta ista neimaština uvijek plodno tlo za fašističke ideje i njihovu provedbu. Ovo je pokušaj da razmislimo u koje ideale vjerujemo i kojih vrijednosti se ne odričemo i kada nam frižider nije pun, a egzistencija ugrožena. Ovo je sićušan pokušaj da se dokaže kako su jednom davno postojali heroji.
Strah me ovog vremena u kojem više nema heroja, a zagrljaj lažne (političke) sigurnosti pružaju samo ljušture bez trunke morala. Kako vjerovati da se negdje ipak rađaju neki novi heroji?
Prijašnja kolumna: Od Unijinog Nobela do apsinta za hrvatski jad