Ponizni multiinstrumentalist Laurie prije svake numere aplaudira svom bendu, publici, ispočetka predstavlja svakog ponaosob, dijeli komplimente, valja se i pleše tango.
Dugoočekivani koncert Hugh Lauriea i njegovog Copper Bottom Banda sinoć je, u prepunoj maloj dvorani Doma sportova, uvjeren sam, u potpunosti ispunio dugoočekivanost platiša koji su smogli snage pljunut dvjesto kuna za bend koji je prije svega izvrstan cover band s naličjem holivudskog glumca. Razloga je više, pa krenimo redom.
U organizaciji Dallasa i Mars koncerata, predstava je prvo zakazana na Šalati da bi se zbog bojazni od lošeg vremena premjestila na novu lokaciju, zatvorenu lokaciju, koja je, uzevši u obzir muziku koju Laurie izvodi logičnija od open-aira, dakle ona koja umjesto pogleda na dotrajale stadionske reflektore, traži sleezy jazz ambijent, lounge eter koji se scenografski naglasi antiknim stolnim lampama s klobukom, antiknim zastorima, antiknim lusterom, antiknim tepisima, itd, kao što se to učinilo sinoć i kao što bi se učinilo i na Šalati, ne sumnjam, ni približno efektno.
Ambijentalna prednost dobivena premještajem lokacije, dijelom je anulirana smiješnim ravnanjem tonca koji je od pjesme do pjesme proživljavao novi dan i čija se bipolarnost savršeno nadogradila na ionako siromašnu akustiku spomenute lokacije. Primjerice, bez obzira na basne nekih kolega o fenomenalnom ozvučenju, što se tribina lijevo smještenih od pozornice tiče, Laurie je umjesto ‘Let The Good Times Roll’ ili ‘Weed Smoker’s Dream’ komotno mogao pjevati ‘Požurite konji bijeli’ i ‘Dalmatinac sam’ da bi se na bisu stvar obrnula za 180 kada se ni trombon ispuhan direktno u mikrofon nije nosio s Lauriejevim vokalom. Međutim, kako se već nekoliko puta ustvrdilo na ovom portalu, nema tog tonca i te akustike koja može razjebati dobro uigran bend.
Ponizni multiinstrumentalist Laurie koji prije svake numere aplaudira svom bendu, publici, ispočetka predstavlja svakog ponaosob, dijeli komplimente, valja se i pleše tango – tokom dvoipolsatnog nastupa održao je lekciju live giga i muzičke historije i dokazao da je savršeno sposoban interpretirati veličine Ray Charlesa, Dr. Johna, Lead Bellya, Chuck Berrya i pritom u svaku od izvedbi implementirati dio vlastitog, autentičnog izražaja. Primjerice, uz dužno poštovanje Randyu Newmanu, koji je, struka kaže, značajniji kompozitor nego Laurie glumac, solo izvedba ‘Louisiana 1927’ koja priča o biblijskoj poplavi Mississippija te 1927. i koju je prikladno za žrtve Katrine oživio Aaron Neville otpjevana je s toliko srca k’o da je Laurie osobno izgubio komadić istog na nasipu.
Svakako valja i zapljeskati nastupima fenomenalne, ali fenomenalne Gaby Moreno (posebice na Taylorovom ‘I Wish I Knew How It Would To Be Free’ i Sister Jean čije su izvedbe Bessie Smith apsolutni vrhunac koncerta i koja je uniformiranom Zagrebu taman na dan izglasavanja novog zakona o životnom partnerstvu pokazala kako je otprilike izgledala Bessiena drčnost, koja je još u 20-ima pjevala o pičkama i kurcima.
Zagreb je Lauriea dočekao kako muzika koju izvodi i zaslužuje i, tko bi rekao, kao da mu fali više ovoga, karbonskih mikrofona i Hoggijevih acapella izvedbi. U svakom je slučaju, lijepo vidjeti da se skoro četiri tisuće ljudi okupilo slušati stvari izvučene iz naftalina, a koje su im nesumnjivo i sigurno, kao i potpisniku ovih redaka, u te dvije i pol ure uljepšale život. Well done, Dallas.