Grupa Stampedo uskoro će uživo predstaviti soutrack album ‘Sonja i bik’ u Vintage Industrial Baru, točnije 13. rujna, sasvim dovoljan razlog za porazgovarati s najisturenijom članicom Ivankom Mazurkijević, koja je ujedno uvijek zanimljiva i elokventna sugovornica. Čak i kad intervju teče kroz internetske žice koje život znače.
A Stampedo? Dojam je da se svih tih godina ta šarolikost, nakon prvog zaleta s Tuticom stalno ‘potrajavala’, uvijek zadržavajući konstantnu prisutnost, ali nikako zacementirati neko pop razvaljivanje, kako je primjerice pošlo za rukom Jinxima. Je li tome zbog promjena članstva ili?
Ivanka Mazurkijević: A ne znam što bih tu rekla, sve znate. U jednom, jako uspješnom periodu za nas, napustio nas je autor i mi smo morali krenuti od nule. Pogotovo sam ja morala pospremiti šminku i početi raditi. To je rezultiralo svakakvim trenucima, no generiramo se konstantno i jako volimo taj svoj bend. Ne pada nam napamet raspasti se ili slaviti glupe godišnjice. Samo hoćemo tulumariti na našim koncertima. Imamo malu zajednicu fanova koji su em pametni, em zgodni. Mislim da je važno da ti se sviđa tvoja publika. Meni se moja užasno sviđa.
Već je skoro 20 godina po Stampedu. Kakva su tvoja sjećanja na bandu od “Tandara Mandara” vremena do današnjih dana? Preživjeli ste dosta toga. Od post-ratne scene do ovog danas što neki vole nazivati scenom?
Ivanka Mazurkijević: Razdoblje je bilo najblaže rečeno “izazovno”. Mislim da su preživjeli samo luđaci. Svatko normalan je emigrirao. Ja sam puno kopala po torbici i tražila “ježa budalu” tako da sam preživjela čistom slučajnošću. Sjećam se dobrih tuluma. Sadašnja scena je malo distorzirana ili ja nisam u toku. Mislim da nisam u toku.
Je li Stampedo postao sinonim za tvoj grupni rad, pa okupljaš oko sebe ekipu mužikaša ili je još konstanti u bendu?
Ivanka Mazurkijević: Ima kako rekoh, Stanko Kovačić, od samih početaka. Nikola Crnković je bubnjar čitavo desetljeće, možda i dulje te Daniel Šuljić također guli kaznu po drugi put po nekoliko godina. Sve staro. Imamo gomilu suradnika i pridruženih članova. Romana Mlinarić, Igor Pavlica, Ante Prgin Surka. Ovaj put su nam gosti dečki iz Deafnessa, Aljoša iz Pavela. Vlatka Vorkapić je doprinjela u tekstovima. Za inspiraciju su poslužile predstave Paola Magellija. I naravno, suradnja s Mrletom. Mislim da je CD fora jer ima svega, a opet smo pazili da je radiofoničan. Bar ja tako mislim.
Može li se živjeti od proizvodnje vlastite glazbe u Rvackoj? Mislim konkretno u tvom slučaju. I poredbi prema drugima koje znadeš…
Ivanka Mazurkijević: Može. živim posljednjih godina skoro pa isključivo od glazbe i to svoje. To nije menadžerska plaća, no na trenutke se bljesne. I munje sijevaju. Onda zna doći i par mjeseci gdje jedeš samo štapiće. Šalim se. Može se živjeti i to lijepo, no mnogi ljudi odustanu nakon nekog vremena jer ne podnose neizvjesnost do sljedećeg angažmana. Meni to očito ne smeta. Neizvjesnost je, za mene, poput mogućnosti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
