Jedan od najznačajnijih predstavnika rumunjskog novog vala, redatelj Cristian Mungiu ponovno je briljirao nakon ‘4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana’.
No ono što je možda najzanimljivije u situaciji gdje od vrlo jasnih i iskrenih emocija i motiva dolazi do potpunog eskaliranja nerazumijevanja i nepoznavanja problema, jest postavljanje likova na vrlo neobične pozicije, u čemu niti je idealizirano niti opravdano Alinino ponašanje niti su monasi tek grubo ocrtani negativci. Sam Mungiu izjavio je da ljudi koji su krivi, nisu u filmu. A tako je i pristupio svojim likovima. Njihov mentalni sklop, njihov način funkcioniranja, previše skučen prostor u njima samima za ikakvo razumijevanje različitosti i onoga što se uistinu oko njih događa, gotovo da im daje siguran alibi za takvo ponašanje. I to zastrašuje više od ičega. Usput rečeno, imao sam nedavno priliku pogledati vrlo zanimljiv film, u kojem od nečije najobičnije šale, stvari za jednu djevojku krenu u smjeru kakvog nisam mogao ni zamisliti. Bude omalovažena, ponižena, u konačnici i silovana. A kad su ženu koja je svjedočila cijeloj situaciju upitali nije li u nekom trenutku pomislila da su pretjerali i da je bilo dosta, jednostavno im je odgovorila da je mislilla da joj policajac s druge strane telefonske linije daje upute što da rade djevojci; a “naredbe viših instanci se ne preispituju”, ma koliko god morbidne i bizarne naravi bile. Nažalost, i taj film inspiriran je stvarnim događajima.
Stratan i Flutur podijelile su nagradu za najbolju glumicu u Cannesu i svakako treba istaknuti ono što su napravile od svojih likova, radeći malo, a pokazujući i prenoseći strahovito puno. No svaki njihov pogled, strah, očaj i mističnu atmosferu koja ih okružuje maestralno je u cjelinu uobličio Mungiu. U svih 150 minuta koliko traje, a unatoč činjenici da sam stigao na projekciju u 22 sata, na kraju radnog dana i prije drugog radnog dana, mogu reći da sam se osjećao kao da sam bio tamo, u središtu zbivanja, iza brda. Ružno je i osjeća se jad ljudskog duha, no nemoguće je okrenuti glavu.
Ocjena: 9/10
(Fonds Eurimages du Conseil de l’Europe, Les Films du Fleuve, Mandragora Movies, 2012.)